Nakon "Plave lisice", zagrebački VBZ objavio je i kratki roman poznatog islandskog pisca Sjóna "Mjesečev kamen" s podnaslovom "Dječak koji nikad nije postojao". S islandskog ga je jezika prevela Tatjana Latinović, uredila Koraljka Penavin, a sufinancirala Europska unija kao dio VBZ-ova projekta Književnost i svijet koji se mijenja. Roman je objavljen prije deset godina, osvojio je najvažnije islandske nagrade, a preveden je na dvadesetak jezika. Jednim se dijelom bavi islandskom poviješću, i to periodom iz 1918. godine kada je Island ostvario kontroliranu nezavisnost u odnosu na dansko kraljevstvo.
No to je i vrijeme kada je cijeli svijet, pa onda i usamljeni i izolirani Island trpio udare španjolske gripe, koja nas neodoljivo može podsjetiti na još aktualnu koronsku pandemiju. Tako je Sjón u svom romanu u kojem se na neki način bavio i starijim članovima svoje obitelji (navodno je roman posvetio stricu koji je umro od AIDS-a 1993. godine, a kojega autor naziva ribarom, pijancem, književnikom, socijalistom i homoseksualcem) pa roman ima i autobiografske natruhe i nakane, literarno najavio i očito i predvidio koronsku pošast. U oslikavanju islandske turbulentne povijesti Sjón nije zaboravio ni erupciju vulkana Katla, ali ni najhladniju zimu koja je u očaj tjerala siromašne i oboljele građane Reykjavika.
Među njima je i šesnaestogodišnji Mani Steinn, gej mladić koji je za malo novca spreman pružiti seksualnu utjehu starijim i imućnijim muškarcima na svim mogućim mjestima i u svim mogućim pozama. Naš Mani i nema nekog velikog izbora jer je siroče koje živi kod stare i siromašne, bolesne rođakinje u podstanarskom potkrovlju, a svoje seksualne sklonosti mora pažljivo skrivati od konzervativnog društva kojemu je homoseksualnost krajnje neprihvatljiva. U opisu erotskih scena između dječaka koji je po našim zakonima maloljetan i sredovječnih muškaraca, staraca, ali i snažnih i lijepih danskih mornara, Sjón je prilično direktan, bez nekog srednjostrujaškog ženiranja, što je u islandskom društvu i na početku 21. stoljeća dočekano s iznenađenjem i romanu priskrbilo zvučne epitete LGBT provenijencije. Ali Manijeva homoseksualnost nije glavna tema ovog romana u kojem se naš junak zapravo zaljubljuje u muškobanjastu i neustrašivu djevojku Solu Guđb koja ga neodoljivo privlači. Možda je glavna tema ove proze mijenjanje identiteta, na koje pristaje i naš Mani, ali i nakon toga ostaje onaj mitski i tajanstveni "dječak koji nikad nije postojao". "Mjesečev kamen" stoga ne treba čitati pravocrtno, nego u njemu treba otkrivati metafore o životima svih onih pojedinaca koji svoje osobnosti i sklonosti moraju skrivati od društva, najbliže okoline, a onda valjda i od sebe samih kako bi preživjeli i prosperirali u zajednici koja se tako prokleto teško mijenja i ogrezla je u licemjerstvu i lažima. Sjónov Mani, lik do kojeg mu je očito jako stalo, smisao i radost života nalazi u opsesivnom gledanju svih filmova koji se prikazuju u samo dva kina u islandskom glavnom gradu. Filmovi su dječaku glavna duhovna hrana, oni su njegovi jedini pouzdani prijatelji i povlašteni zaštitnici, tajna i nezamjenjiva formula njegova bivstvovanja i dostojanstva.
Taj bijeg odbačenog dječarca koji se podaje seksu i sirovim strastima bez obzira na posljedice (pa u jednom momentu za kaznu mora i napustiti svoj otočni svijet jer je otkriven u erotskom klinču in flagranti, i to u trenutku kada Island službeno slavi svoju nezavisnost) u sigurno okrilje filmske umjetnosti vrlo je dirljiv i autentičan Sjónov zagovor umjetnosti kao humane ljudske aktivnosti koja jednostavno rečeno nema alternative. I kao takva, bori se protiv kolektivne i nametnute neslobode koju propagiraju religije, tradicija, ljudski moralni uzusi, pa i kapitalizam u kojem siromašni ne smiju propitivati bogate, a slabiji snažnije i dominantnije. Svojim osebujnim poetskim stilom, islandski svestrani pisac, u osobnom kontaktu vrlo simpatičan i smjeran, možda i previše pristojan i skroman, i u "Mjesečevom kamenu" privlači simpatije svih ljudi kojima je empatija duboko uklesana u karakter, ali i ljude koji su spremni prihvatiti različitost čak i u onim situacijama kada se ta različitost duboko kosi s njihovim osobnim uvjerenjima. I to bez obzira na posljedice.