Plodni splitski autor Ivica Ivanišević objavio je novi roman, krimić "Ulica Ferde Pomykala 17". Ostao je vjeran VBZ-u, izdavačkoj kući u kojoj je 2016. godine dobio i nagradu za najbolji neobjavljeni roman, i to za rukopis pod naslovom "Knjiga žalbe". Doduše, tu je unosnu nagradu podijelio s Ladom Vukić i njezinim romanom "Specijalna potreba". U međuvremenu je objavio još tri romana, gotovo svake godine po jedan, pa se Ivanišević ubraja među marljivije naše pisce.
"Ulica Ferde Pomykala 17" pitki je kriminalistički roman, bez puno krvi i bez neke izrazite brutalnosti. U tom romanu koji ima i svoje snažne sentimentalne potencijale, ali i jako puno bodljikavog, ali nepretencioznog humora, inspektor Frane Bagat mora otkriti tajnu nestanka Luke Martinisa, čovjeka koji je, kako to intrigantno piše na naslovnici knjige "dva puta umro, a da nijednom nije živio". Naš inspektor je samac, nema puno prijatelja, ali nije nezainteresiran za žene, daleko od toga. Brine se, koliko stigne, i za oca koji svoje posljednje dane proživljava u domu, ali svoj privatni život krije od kolega kao zmija noge. Policijski život živi pošteno, kolege ga cijene, a on je malo smotan i to na onaj muški, simpatičan način. Vječno je gladan i kada se nađe pri jelu, ne može se nasititi, a kako sam kaže, rođen je iscrpljen, što vam vjerojatno zvuči poznato. No nije tipični hrvatski materijalist i do neke je mjere čak i fanatik u svom inspektorskom poslu. Kada se nečega uhvati, to ne pušta, poput psa istreniranog za borbu. Tako nije na miru pustio ni nesretnog Luku Martinisa, čovjeka enigmu o kojemu svi njegovi prijatelji i poznanici te školski kolege i kolegice znaju jako malo ili ništa, kao da ga nikada nisu ni susreli. A riječ je o osobi o kojoj policija čak dva puta mora voditi istragu jer je čak dvaput ispao moguća žrtva neke nesreće ili nekog mogućeg zakamufliranog kriminalnog djela.
Ivanišević je u svoju ležernu priču uvrstio brojne Martinisove suputnike, koji u kratkim crticama pokušavaju opisati njegove karakteristike za potrebe sporovoznog i nimalo obećavajućeg policijskog istraživanja. Isječci su to iz životne svakodnevice jednog običnog čovjeka iz Dalmacije, koji se nikome nije nametao i ni po čemu nije bio poseban. U toj potrazi za nestalim Martinisom inspektor Frane dobiva pomoć u liku atraktivne i hrabre Ingrid, koja je svakako motor ovog romana, a inspektor ju je upoznao na skupovima lokalnih, dobroćudnih kvizaša. Istražujući tajanstvenog Martinisa naš je dvojac zabasao i u susjedno, bosansko dvorište, što je bio jedan potez previše, jer je time izazvao oštru reakciju mafijaških struktura upetljanih u nestanak čovjeka koji je u svom kratkom životu već jednom bio nestao. Ali, čini se, nikome nije nedostajao, kao da je i rođenjem bio suvišan. Takvih ljudi u našoj okolini, na žalost, iz dana u dan ima sve više. Stoga je "Ulica Ferde Pomykala 17" kriminalistički roman sui generis, jer cilj nije čitateljima otkriti tajnu Martinisova nestanka, nego ispričati priču o čovjeku koji naglo gubi identitet kako bi si osigurao miran život nakon što je mafijašima otuđio veliku svotu novca. Dakle o čovjeku koji jedini izlaz iz svog očito bezizlaznog života vidi u krađi, pa makar krao i okorjelim lopovima što može ispasti itekako riskantno. No lucidni autor kao da nam poručuje da pošteni i vrijedni ljudi u ovakvoj zemlji poput Hrvatske i ne mogu imati novca pa im se nema što ni ukrasti.
To su, mogli bismo reći, sociološki aspekti, koji u ovoj kriminalističkoj priči o nekom tranzicijskom proleteru Luki Martinisu iznimno zanimaju našeg iskričavog autora. Stoga od ovog romana nemojte očekivati tipični napeti tijek u kojem se do posljednje stranice ne zna kome su dopali obojci, a kome opanci, jer riječ je o još jednoj više ili manje kamufliranoj kritici hrvatskog društva u kojem su lopovi sigurni, a svi drugi nesigurni. Društva u kojem inspektori ne žele riskirati sve dok se ne dirne u njihovo obiteljsko gnijezdo i društva u kojem ljudi nestaju, a ti nestanci ama baš nikoga ne zabrinjavaju. A da živimo u moralnoj i duhovnoj krizi u kojoj više nitko nema vremena za svoja i tuđa sjećanja, Ivanišević poručuje i uvođenjem Ferde Pomykala, gotovo potpuno zaboravljenog vrijednog hrvatskog glazbenika iz druge polovice 20. stoljeća u svoj fingirani kriminalistički svijet.