Drugi roman Ivane Bodrožić kao da je nastavak njezina prvog, hvaljenog romana “Hotel Zagorje”. Autoričin glas i dalje zvuči autobiografski, jer piše o svom rodnom gradu Vukovaru (iako ga izrijekom nigdje ne spominje) i o frustracijama koje su zajedničke svim Vukovarcima, bez obzira na naciju, vjeru, rod, spol, ideologiju, godine života, iskustvo…
Doduše, dok u romanu “Hotel Zagorje” junakinja napušta Vukovar i onda muku muči s prognaničkim životom u mirnijim dijelovima Hrvatske, u romanu “Rupa” koji su objavili Naklada Ljevak i 24 sata u profiliranoj biblioteci Balkan noir pod uredničkom paskom Nade Brnardić, jedna druga junakinja vraća se u Vukovar nakon rata i to po novinarskom zadatku. Taj joj poslovni povratak nije nimalo lagan jer je u ratu na istočnom dijelu hrvatskog ratišta izgubila oca, hrvatskog visokopozicioniranog policajca, i to u krajnje čudnovatim okolnostima.
Zbog biblioteke Balkan noir, “Rupa” bi trebala biti krimić, ali to je prije ubojiti politički triler s presudnim elementima romana s ključem koji ozbiljno pleše na rubu kontroverznosti. Autorica romana maskirala je čak i naziv romana. Toponim “Rupa“ zapravo je jedna verzija Ovčare, sinonim za jezovito, masovno stratište. A otac novinarke Nore, glavne junakinje romana “Rupa” koja nije nikakva heroina, ali živi antičku tragediju u 20. stoljeću, zapravo je osoba koja doista neodoljivo podsjeća na ratnog zapovjednika osječke policije Josipa Reihl-Kira čiji tragični kraj još ni izdaleka nije rasvijetljen. U romanu se vrlo lako mogu prepoznati i drugi prijeratni, ratni i poslijeratni akteri vukovarske tragedije. Gospodari rata i mira. Među njima i “etnobiznismen” koji vlada vukovarskom srpskom manjinom.
Tu je i hrvatski heroj i novokomponirani gospodarstvenik koji drži sve konce i u gradu i izvan njega. Pa i ljevičarski gradonačelnik koji pred novinarima bez pardona pokazuje posljedice operacije srca, a koji je pokušao naivno i prozirno podmititi desničarsku vijećnicu koja, gle ti slučaja, radi u školstvu. Nezaobilazan lik “Rupe” i ta je nimalo bezazlena desničarska vijećnica koja je snimila gradonačelnikovu nemoralnu ponudu i uništila mu političku i ljudsku karijeru, a koja ima iznimno mračnu pretpovijest. To su i, kao u svakom dobrom političkom trileru, i ubojice. Jedan s jedne, drugi s druge strane. Jer u Vukovaru je sve podijeljeno na dvije nimalo metaforičke strane. Našu i njihovu. Autorica je ciljano od njihova ubojice Marka stvorila najdojmljiviji lik. Svi su ti likovi tek nemarno zamaskirani izmišljenim imenima i prezimenima pa će se čitatelj “Rupe” osjećati kao da čita neku publicističku, a ne fikcionalnu knjigu o Hrvatskoj, punokrvnoj članici Europske unije. Naravno, kako bi osnažila trilersku stranu romana, Ivana Bodrožić u cijelu je tu vukovarsku mračnu kašu uplela i jedan ljubavničko-bračni trokut koji se odvija u Vukovaru pa ima i svoju političku težinu i nacionalni posttraumatski naboj. Jer sve je u Vukovaru prljava politika. I podijeljene škole. I igra u dječjim vrtićima. I obična dječja tučnjava. I ćirilično pismo. I ljubav profesorice i tinejdžera. I preljub. I ama baš svako privatno ili javno pijanstvo. I svaki sumnjičavi pogled stare susjede. I povijesne nerazriješene razmirice.
Puno je priča počela Ivana Bodrožić u “Rupi”, da bi ih onda na kraju romana nekako odveć u žurbi, na brzinu rasplela. Ali, osjećaj ništavila ostao je i on je nepotkupljiv. Kao što je nepotkupljiva i autorica koja je ispisala iznimno snažnu i iskrenu knjigu o hrvatskoj zbilji u kojoj je Vukovar tek zlosretna “moneta za potkusurivanje”. Mnogi će vjerojatno drugi roman Ivane Bodrožić iščitati kao literarni pokušaj izjednačavanja krivnje u Domovinskom ratu i kao promoviranje tvrdnje da su u tom ratu svi bili isti. Naravno, to nije poruka ovog romana. Poruka ovog romana je da rat, na žalost, nije završio. I da se stalno podgrijava kao novogodišnja sarma jer zločini ne da nisu kažnjeni, nego nisu ni locirani ni identificirani. U tom je smislu roman „Rupa“ na tragu knjiga Alenke Mirković ili Ratka Cvetnića. Uostalom, autorica kao da ga je ispisala vlastitom krvlju. Tako barem djeluju pojedine njegove stranice.
>>Nevjerojatan spoj komercijalne i visoko estetizirane književnosti u Mitchellovu kaleidoskopu
>>VBZ i Tisak medija raspisali natječaj za roman s nagradom od 100.000 kuna
Roman je smeće. Kupus salata i prepisivanje novinarskih afera. I s obzirom da je njime nanijela štetu živim ljudima koji su krivi tek toliko koliko to za njih misli Ivana Bodrožić, duboko je nemoralan. 'Rupa' je preslaba riječ.