Romanom “Islednik”, koji je u Hrvatskoj objavila Meandarmedia pod uredničkom paskom Branka Čegeca, Dragan Velikić osvojio je (i to drugi put) NIN-ovu nagradu za roman godine. I ova je Velikićeva proza ponajprije autobiografska. U njoj Velikić zapravo isljeđuje Velikića (doduše i vlastitu majku, a onda i širu obitelj) i pretvara se u strastvenog istražitelja obiteljskih, ali i nacionalnih pa i regionalnih tajni. Naravno, nikada nećemo saznati u kojim je trenucima autor otplovio u izmaštano i gdje je ta krhka granica između stvarnosti i mašte. Privilegij je autora poigravati se istinom i prividom, činjenicama i interpretacijom, doživljajima i snovima.
Naravno, povijest ovih prostora nije bila blagorodna ni prema ljudima ni prema toponimima. Mnoge su uspomene nestale u ratnim vihorima, a ponešto je stradalo u pljačkama ili od elementarnog nemara i svjesnog potiskivanja. Iako je “Islednik” duboko intimistička i razotkrivajuća proza u kojoj se Velikić nimalo ne mistificira, riječ je zapravo i o alternativnoj i skraćenoj povijesti ovih prostora. Područje Velikićeva interesa, barem u ovom romanu, jest turbulentni i nehomogeni prostor u rasponu od Trsta i Budimpešte preko Beograda do Soluna. Ali u središtu Velikićeva interesa zasigurno su Rijeka i posebno Pula, točnije rečeno cijela Istra, pri čemu nikako ne treba zaboraviti aristokratski Rovinj ili pak radničku Rašu. Pula je i inače mitski grad Velikićeve literature, njegovo nepresušno vrelo inspiracije.
Iako rođen u Beogradu, Velikić je važan dio djetinjstva proveo u tajnovitoj i krajnje razbarušenoj Puli iz koje je upravo panično pokušao pobjeći. I nitko kao Velikić nije tako dobro i tako točno, umjetnički suvereno i emotivno zgusnuto opisao maglovitu i malaričnu pulsku urbanu atmosferu. A vrhunac te pulske literature Velikić je dosegao upravo u “Isledniku” u kojem se bavi ne samo tipičnom opsesivnom majkom nego i susjedom, čudnovatom Lizetom koja je izgubila obitelj u Solunu, a prijateljevala je sa ženskim dijelom slavne rovinjske obitelji Hütterott, zlosretnim vlasnicima otoka Sv. Andrija (iliti Crvenog otoka) nedaleko od Rovinja. E pa upravo roman u romanu o Lizeti i njenoj bogatoj prijateljici Barbari Hütterott spretno je isprepleten autorovim osobnim reminiscencijama i analizama i jedan je od brojnih više nego zamamnih mamaca “Islednika”. Baš kao i pulski urar Maleša koji je Titu i komunističkoj eliti popravljao satove na Brijunima. Ili kao tužna i tko zna kome žrtvovana rudarska Raša. Ili kao sjećanja na velikog novosadskog pisca Aleksandra Tišmu i njegove nesporazume s Aleksandrom Flakerom ili u osnovi dobronamjernom publikom iz Graza. Spominje, naravno, Velikić pomalo diskutabilnu teoriju o gotovo apsolutnoj krivnji malog čovjeka za povijesne nedaće koje su snašle carstva, države, gradove, društva... Tvrdi pisac da mali čovjek, pojednostavnjeno rečeno, čuva stečeni komoditet i sigurnost unutar svoja četiri zida, ne želi se nikome zamjeriti, guta ideološki i politički fast food pa omogućava fukarama da mirno i neobuzdano vladaju ovim balkanskim prostorima. Tu bi trebalo biti jako oprezan, jer nije tako dugi put od malog čovjeka do kolektiva... Iako, ignorirati mazohističku apatičnost i uređenu pokornost malog čovjeka često je najefikasniji put u diktaturu. Lucidan intelektualac poput Velikića to jako dobro zna i iščitava iz sveprisutnih znakova povijesti.
Naravno, piščeva je ruka i u “Isledniku” vrlo precizna. Velikić nije opterećen formom. Voli putopise. Opsjednut je hotelima. Očito ga jako, i to potpuno opravdano žulja tema seljenja i pripadnosti. Svjestan je stalnih povijesnih mijena. Ne vjeruje u okoštalost država i državnih insignija niti u nacionalne proroke i heroje. Općenito je Velikić veliki demistifikator našeg vremena. Pažljivi promatrač moralnog beznađa. Odvjetnik koji iznosi mračne tajne povijesti kojima se, iz tko zna kojih razloga, nisu pozabavili povjesničari. I pri tome je doista neovisan. Ne podilazi nostalgičarima ni titoističke ni nacionalističke religije. Možda je i zato njegova ogorčenost sve veća. A likovi sve tragičniji.