I u Hrvatskoj je odnedavno objavljen roman srpskog klasika Svetislava Basare "Kontraendorfin". Riječ je o romanu koji je ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman, a čije je hrvatsko izdanje, koje Ministarstvo kulture neće otkupiti za narodne knjižnice jer nije napisan na hrvatskom jeziku, zaslužan hrvatski izdavač 24 sata.
O romanu je bilo riječi i na nedavno završenom pulskom sajmu knjiga i autora na kojem je Basara, uz hrvatskog pjesnika Petra Gudelja bio najznamenitiji gost. O "Kontraendorfinu" se, uostalom, naveliko piše i u susjednoj Srbiji i to otkad se pojavio u tamošnjim knjižarama još krajem prošlog ljeta. I ne samo piše, nego i polemizira.
Baš zbog "Kontraendorfina" Basara je u mnogim srpskim institucijama postao persona non grata, pa je njegov trijumf na dodjeli NIN-ove nagrade bio povod za nova omalovažavanja i vrijeđanja, i na osobnom i na univerzalnom planu. U ovom doista intrigantnom, surovom i složenom romanu koji je jednim dijelom i legitimno obučen u prvorazredno esejističko, pa i filozofično ruho, Basara se jetko obračunava sa gotovo svim srpskim institucijama, pa i sa srpstvom samim.
A onda ide dalje, pa se srčano, kako samo on to zna, obračunava i sa samim sobom. Jer i on je jedan od junaka svog najnovijeg romana. I njegova autobiografija teče 'kontraendorfinovim' žilama. I autorova obitelj u ovom je romanu dobila svoj (s)pomen, a prvenstveno djed po majci Svetislav Veizović koji je strijeljan 1941. godine u Užicu, a po kojem je, kako legenda kaže, nestašni i neukrotivi pisac i dobio ime.
Odmah treba reći, nije "Kontraendorfin" lako štivo za čitanje. U njemu je puno slojeva, a neki za čitatelja koji nisu iz Srbije i koji su rođeni nakon devedesetih godina prošlog stoljeća i nisu jednostavni za odgonetavanje. Jer, čitav je roman napisan u zagonetkama i rebusima. Roman je to prepun mutnih asocijacija i zgusnutih metafora, nabijen povijesnim podacima i siktavim, dojmljivim simplifikacijama. Roman je to koji se poput čimpanze zatvorene u nekom kavezu stalno prebacuje s fakcijske na fikcijsku lijanu.
Njegovi su junaci i stvarni i izmaštani ljudi. Basara je autoritativno Ivi Andriću koji mu je tek jedna od kontraendorfinskih opsesija, produžio život, kao što je veliki prostor posvetio slikaru, književniku i mistiku koji danas živi u Zagrebu Miri Glavurtiću. Srpska se akademska vertikala naročito uzbudila zbog pregnantno opisanog, ali usputnog lika Megaplačipičke pod kojim se skutrila mnogima najpoznatija srpska poetesa, nakon smrti gotovo pa beatificirana.
A Basarinom megacinični spjev i osobni memorandum sastavljen je i od brojnih drugih srpskih velikana od kojih su neki zakrabuljeni, a neki objavljenim pod punim imenom i prezimenom. Tko tvrdi da je "Kontraendorfin" blasfemičan, ne pretjeruje. Ali, blasfemična je i stvarnost o kojoj Basara lucidno i beskompromisno piše. Blasfemična je i srpska povijest 20. stoljeća o kojoj Basara svjedoči, vrlo često iz prve ruke, iako je rođen tek 1953. godine, pa je o mnogim događanjima i mnogim ličnostima tek čitao iz objavljenih izvora ili, što je vjerojatnije bio češći slučaj, slušao od ljudi s kojima se družio na svom burnom intelektualnom putu koji ga je odveo čak i u bizarnu ambasadorsku fotelju na Cipru.
Čitav se nagrađeni roman poput bršljana svija oko slikara Desimira Stojkovića koji se ispovijeda prijatelju piscu (autor otkriva samo njegovo prezime Kaloperović), ostavljajući mu u amanet izdašno nasljedstvo, ali i opterećujući ga svjedočanstvom o vremenima i ljudima koji su oblikovali srpsko (pa i jugoslavensko) društvo proteklih desetljeća.
Kako je Kaloperović nepouzdan, Stojković mora dva puta umrijeti (što valjda znači da se morao i dva puta roditi), čime je obranjena i čast srpskog kontinuiranog nadrealizma, barem u srpskoj literaturi. I da. Dok drugi pisci mistificiraju svoje poetike, Basara ih hladnokrvno razgolićuje.
Pa je tako objasnio neobični naslov svog djela, nesebično objašnjavajući čitatelju da je kontraendorfin u slučaju ovog romana hormon sreće i smutnje, tipičan za narode jugoistočne Europe. Dakle u svakom slučaju ekstremna anomalija zbog čega su jad, bijeda i čemerna povijest naroda (množina) ovog dijela Europe posljedica hormonalnog poremećaja, a ne vjekovnog ropstva i nepravde.
Redovno praćenje svih i svakavih zbivanja u zapadnoj turskoj od izuzetne važnosti za Hrvatsku i Hrvate, za svaku je pohvalu... i nagradu, se razme. Čak nagradu u obliku izvjesnog poljoprivrednog motornog vozila.