Rufus Wainwright jedan je od najkvalitetnijih glazbenika svoje generacije, koji se podjednako dobro snalazi u klasičnoj i suvremenoj glazbi, na filmu i u kazalištu. Samo u prošla dva mjeseca objavio je jedan studijski i jedan “best of” album, koji će sutra predstaviti nastupom u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu. Tim povodom, razgovarali smo s tim svestranim umjetnikom, koji iza sebe ima karijeru prepunu iznimnih detalja.
Kao dijete poznatih glazbenika Kate McGarrigle i Loudona Wainwrighta III., na prvoj turneji pjevao je sa samo 13 godina, već iduće godine nominiran je za nagradu Genie, kanadskog pandana Oscaru. U samostalnoj karijeri objavio je sedam studijskih i dva live albuma, uključujući i “Rufus Does Judy At Carnegie Hall” koji je bio nominiran za nagradu Grammy. Po narudžbi newyorškog Metropolitana skladao je operu “Prima Donna”, da bi je kasnije odbio predstaviti u toj kultnoj opernoj kući jer nije htio odustati od originalnog teksta na francuskom. Po njegovoj glazbi u Americi se plešu baleti, a uglazbio je i Shakespeareove sonete za predstavu koju je u Berlinu režirao veliki Robert Wilson...
Odmalena ste bili dio glazbenih projekata svoje obitelji. Kako je bilo započeti samostalnu karijeri okružen s toliko glazbenika?
Čim sam počinjao, znao sam da moja karijera nikad neće biti sasvim samostalna. Uvijek sam pjevao i pjevat ću s članovima obitelji. Bio bih lud da odlučim drugačije.
Prve nastupe imali ste u Caféu Sarajevo u Montrealu. Kakva sjećanja nosite iz tog perioda?
Vlasnici Sarajeva bili su bosanski Hrvati, pa možete zamisliti da je tijekom devedesetih atmosfera u lokalu bila vrlo intenzivna. Većina radnika bili su izbjeglice, i to s različitih strana jugoslavenskog rata. Bilo je ganutljivo gledati kako se pokušavaju međusobno slagati, a potom i kako u tome uspijevaju. U tom trenutku, na tom mjestu, svi su samo željeli mir. Usprkos nedaćama, bili su to ljudi puni duha, pa sam se kod njih uvijek sjajno provodio.
Nakon selidbe u New York, proveli ste pola godine u hotelu Chelsea, u kojem su svojedobno živjeli Charles Bukowski, Janis Joplin, Patti Smith, Iggy Pop, Bob Dylan... Odlazak mladog umjetnika u Chelsea pomalo zvuči kao klišej. Kako ste ondje dospjeli?
Bio sam kod Lorce Cohen, koja mi je ispričala kako je njezin otac Leonard živio u tom hotelu, i da bih možda i ja trebao pokušati. Iduće čega se sjećam - jurili smo do hotela, gdje sam brzo dobio sobu. Bio je to sjajan period, totalni rock and roll. Chelsea je u to doba izdisao svoj zadnji dah dekadencije, a ja sam ga imao sreće doživjeti.
Upravo ste objavili album “Vibrate: The Best of Rufus Wainwright”. Na koji ste način njime pokrili pojedine etape karijere?
Rekao bih da dobro prikazuje sumanuti put kojim sam odlučio voziti, a koji je popločan soulom, rockom, klasičnom glazbom, folkom, jazzom... Ne mogu se sjetiti mnogo današnjih umjetnika koji su pokrili tako širok dijapazon glazbenih stilova.
Jeste li potpuno zadovoljni odabirom pjesama na albumu?
Nedostaje mi “Slide show”. Da mogu, naknadno bih dodao tu pjesmu.
U karijeri ste surađivali s brojnim zvijezdama, od Stinga do Robbieja Williamsa. Tko vam je ostao u najboljem sjećanju?
Ovih dana ponovno počinjem raditi s Davidom Byrneom, koji me uvijek iznova iznenadi talentom i predanošću. Prošle su godine od opernog dueta koji smo otpjevali za jedan od njegovih albuma i jako sam sretan što smo se ujedinili u novom projektu. Danas bih bez puno razmišljanja odabrao našu suradnju kao najdražu.
Prije sedam godina rekreirali ste poznati koncert Judy Garland u Carnegie Hallu iz 1961., zabilježen na vrlo uspješnom albumu “Rufus Does Judy at Carnegie Hall”. Odakle vaša fascinacija tom hollywoodskom divom?
Da budem iskren, Judy mi danas znači malo manje nego prije tog koncerta. On je za mene bio kao neka vrsta egzorcizma. Bio sam opsjednut njezinim duhom i morao sam ga nekako izbaciti van. Uvijek ću je obožavati, diviti se njezinu glasu i izdržljivosti, ali ona ekstremna fascinacija iz mladosti sada je ustupila mjesto nečemu zdravijem.
A kako biste opisali svoj odnos s njezinom kćeri Lizom Minelli, koji ste čak opjevali na svojem novom albumu?
Rekao bih da je trnovit, ali zabavan.
Čujem da skladate novu operu. Jednom ste rekli da želite toj formi vratiti melodiju.
Današnji operni svijet postao je previše koleričan i to mi se nikako ne sviđa. Imajući na umu da je opera tradicionalno bila hram melodije, mislim da bi joj bilo lijepo vratiti malo tog duha. Smatram to svojom glazbenom misijom.
Često vas opisuju kao “gay umjetnika”. Kako se nosite s tom etiketom? Mislite li da je pomogla ili odmogla vašoj karijeri?
Biti gay umjetnik znači pripadati najuglednijoj i najvažnijoj lozi u povijesti umjetnosti i kulture. To je velika čast i ne vidim nikakav problem u tome da se tako identificiram i da slavim tu činjenicu.
S obzirom na svoju svjetsku slavu, osjećate li određenu odgovornost prema LGBT zajednici, posebno njenim mlađim članovima koji vas gledaju kao idola?
Naravno. Ako uspijem nekome biti ono što su Oscar Wilde ili Andy Warhol bili meni, smatrat ću da sam dobro obavio posao.
U braku ste s kustosom Jörnom Weisbrodtom, s kojim odgajate kći koju vam je rodila Lorca Cohen. Jeste li znali da je Hrvatska nedavno ustavom definirala brak kao zajednicu muškarca i žene?
Odgovornima za to mogu samo poručiti: Dobrodošli u 21. stoljeće.
Rufus je odličan tip.