Neki ljudi, pogotovo na Balkanu, imaju sposobnost da preko noći potpuno ojade dobru stvar. Nominacija za Oscar filma “Quo vadis, Aida?” bila je sjajna prilika za bosanskohercegovačku kinematografiju da svijetu skrene pažnju na svoj potencijal: država koja jedva proizvede dva igrana filma godišnje u ovom stoljeću ima jedan Oscar (“Ničija zemlja”), Zlatni medvjed (“Grbavica”) i Srebrni medvjed (“Epizoda u životu berača željeza”). Treba li podsjetiti da hrvatski filmovi u tom razdoblju ne da nisu osvajali nagrade tog kalibra, nego ih nije ni bilo na velikim festivalima. Oscaru se najviše približio Dalibor Barić, i to ove godine, svojim animiranim filmom “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa”, ali je upao samo u širi izbor za nominacije, no nije se našao u top 5.
Film Jasmile Žbanić koji tematizira srebrenički genocid mučna je ratna drama fokusirana na nemoć ogoljenog, posramljenog i golorukog naroda. Nakon osrednjeg prolaza na venecijanskoj Mostri gdje je ostao bez nagrada, film je preskočen u nominacijama za nagrade Europske filmske akademije i za Zlatni globus, ali se našao među nominiranima za BAFTA-u i Oscar. Mora se priznati da je njezin tim imao sjajan marketing jer su film u pravo vrijeme preporučile Angelina Jolie i Hillary Clinton. Ipak, u oba finala “Aidu” je potukao danski film “Još jedna runda”, posve očekivano, kao što Francuska u rukometnim finalima uvijek pobjeđuje Hrvatsku. Ali, kao što naši sportski romantičarski novinari naivnu hrvatsku javnost svaki put uvjere da smo bolji, tako su i sarajevski filmski znalci uvjerili raju da stiže drugi Oscar. Večer uoči portali su bili puni optimizma i naslova dajući punu podršku Jasmili Žbanić uoči dodjele najprestižnije filmske nagrade. I ta je podrška razumljiva.
No ujutro kad je, očekivano, Oscar završio u rukama Thomasa Vinterberga, dio te kulturne javnosti najprije je tupavo proglasio poraz Jasmilina filma, a onda se suicidalno obrušio na danski film, ponižavajući temu, a na kraju i cijeli dekadentni zapadni svijet “koji očito nema budućnosti i preživljavanje vidi u alkoholizmu” (Ines Mrenica). Jalno podcjenjivanje Vinterbergova sjajnog filma i svođenje “misaonog” zaključka na šank s rakijom izveden je kao da je upravo napisan nakon još jedne runde i još mnogo rundi poslije nje. Teško je uopće zamisliti kako bi bolesno izgledao zaključak sročen po istom principu u slučaju da je pobijedila “Aida”.
Kao što u hip-hop kulturi tematiziranje gutanja metaamfetamina nije u službi propagiranja drogiranja, tako se i tematiziranjem alkohola u filmu ukazuje na njegove posljedice za obrazovanje, rastakanje obitelji ili samu egzistenciju, što je posebno izražen problem baš u skandinavskim zemljama. Vinterberg se i prije bavio društvenim temama, u filmu “Lov”, također s Madsom Mikkelsenom, bavio se lažnim optužbama za pedofiliju i izopćenjem nevina čovjeka iz društva. Godine 2014. taj je film nominiran za Oscar, nije ga dobio, okej, idemo dalje, rekao je Vint. I na kraju ga ipak osvojio.
Jutro nakon Oscara na jednom je sarajevskom portalu vrištao naslov “Kako se Hollywood pretvorio u jeftinu televizijsku priredbu”. Samo par sati prije tog naslova, usred crne noći u sarajevskom Narodnom pozorištu organizirano je gledanje dodjele Oscara.
Teško se sjetiti kad je za neki događaj ovaj sarajevski hram kulture bio pun u tri ujutro. Ne znam je li itko od tih ljudi, među kojima je bila i većina ekipe “Quo vadis, Aida?”, znala da gledaju “jeftinu televizijsku priredbu”, jer mogli su gledati “Život na vagi” ili “Mijenjam ženu”, to bar nisu jeftine emisije. A onda na kraju inače staložen i solidan glumac Izudin Bajrović proriče: “Nisam siguran da će film koji je dobio Oscar ostati dugo i biti značajan kao naš”. No već sljedeće jutro demantira ga Leonardo Di Caprio: glumit će u hollywoodskoj verziji “Još jedne runde”. Oscari se nisu ni spremili u vitrine, a probuđeni Hollywood već planira zaraditi na filmu koji nije smio pobijediti.
Za razliku od elite, sarajevska raja, ta egzotična i gotovo izumrla vrsta, javila se s raznih nepoznatih adresa, dokazala da je još živa i da zna dijeliti lekcije. Gotovo nikad ne čitam komentare ispod tekstova, ali nešto me neodoljivo privuklo ispod ovog naslova o jeftinoj predstavi. Očekivao sam još jalnije postove, no dogodilo se potpuno iznenađenje: raja je kritizirala elitu, doslovce ju je pregazila i vjerujem naučila je pameti. Otprilike, raja je bila poput onih koji su sa suzama dočekali “Vatrene” u Zagrebu nakon što su izgubili od Francuske, a elita poput onih naših komentatora kojima su suci krivi za baš svaki poraz hrvatske reprezentacije u bilo kojem sportu i od bilo koga.
No vratimo se samome filmu “Quo vadis, Aida?”. Teško da ćemo ikada saznati koliko je bio blizu Oscara i je li uopće bio blizu. I je li uopće bio drugi, jer ne zaboravimo, rumunjski dokumentarac “Kolektiv” nominiran je u dvije kategorije, a neki su ga američki filmski magazini spominjali kao moguće iznenađenje, tako da je bitka možda bila i zamršenija nego što mislimo. Akademija, na žalost, ne odaje tu tajnu koliko je glasova dobio koji film, a bilo bi jako zanimljivo da ih otkrije barem za desetak-dvadeset godina. Pa i FBI objavljuje strogo povjerljive tajne nakon nekog vremena.
Jasmila Žbanić pak ima jedan adut u rukavu kojim može još dugo svoj film nuditi festivalima: na Metascoreu, gdje se zbrajaju ocjene filmskih kritičara, ima sjajnih 97 od 100 mogućih bodova, što je nevjerojatno dobar rezultat. Svjesna toga, dostojanstvena je bila ne u porazu, kako joj elita iz domovine poručuje, već u sjajnoj šansi za nove pobjede.
Završit ću s Glenn Close koja je ove godine osmi put nominirana i opet nije dobila Oscara. Nismo vidjeli ni trunku jala i otrovnih strelica prema pobjednicama jer ona zna da sve može zaliječiti još jednom rundom.
Dobar tekst.