Školska je knjiga u biblioteci Vrhovi svjetske književnosti objavila prvu zbirku poezije Vladimira Visockog na hrvatskom jeziku. Time se napokon počela ispravljati nepravda nanesena tom ruskom kantautoru, glumcu i pjesniku, čiju smo glazbu možda i imali priliku čuti, ali njegovu poeziju na našem jeziku nismo mogli pročitati.
Objavljena je bila tek jedna jedina njegova pjesma – “Nije se vratio iz bitke” – u prepjevu Dražena Dragovića. U ovom pak, dvojezičnom rusko-hrvatskom izdanju knjige “Moj cilj – horizont” koje je preveo Luko Paljetak, nalazi se 51 pjesma koje je iz njegova golema opusa odabrala ruska pjesnikinja Natalija Vorobjova Hržić.
Prije no što se bacimo u opisivanje osebujnog lika i djela Vladimira Visockog, važno je napomenuti da nije riječ o suhoparnom lektirnom pjesniku zanimljivom samo strastvenim proučavateljima ruske književnosti.
Naprotiv – Visocki je bio prva sovjetska rock-zvijezda, nešto kao siroviji i iskreniji Bob Dylan na ruskoj gitari sa sedam žica, pjesnik naroda i urbanog podzemlja koji je tijekom svog prekratkog i turbulentnog života uspio postati kultna ličnost Rusije koja ga je službeno priznala tek godinama nakon smrti. Umjetničku karijeru, prvo u kazalištu i na filmu, a zatim i u glazbi i književnosti, započeo je kasnih 50-ih, a u idućem je desetljeću eksplodirao. Bio je prvak “blatne” poezije, one koja izrasta sa samog dna društva, iz svakodnevice običnih ljudi, iz njene ružne i prljave strane, ali i iz onog zanosa kojim su se u krčmama pjevale nikada zapisane, a svima poznate pjesme.
U poeziju je uveo razgovorni jezik, ali i žargon, onaj argô lumpenproletarijata kojim se govori u sjenama velegrada. A pisao je i pjevao o svemu – od rata do ljubavi, u spoju izrazito muževnog senzibiliteta i onog dubokog ruskog patosa. Njegove pjesme i ploče niste mogli pronaći u prodavaonicama. One su se tipkale potajice i izdavale u samizdatima, a njegovi koncerti ilegalno snimali i dijelili od ruke do ruke. Nikada se nije pojavio na televiziji i nikada njegov intervju nije bio objavljen u nekom službenom glasilu – ali znali su ga svi i svi su ga redom voljeli – seljaci, radnici, profesori, inženjeri, intelektualci i pijanci. Jedna od legendi koje su se oko njega isprele glasi i da su mu jednom prilikom neki razbojnici opljačkali stan.
No, kada su saznali čiji su to stan i koga orobili, uz isprike vratili su mu stvari. Iako bez zadrške domoljub, nije bio ona vrsta domoljuba koja bi uspjela uspeti se društvenom ljestvicom. Njegovo je tvrdoglavo odbijanje pripadnosti bilo kakvom establišmentu rezultiralo i nacionalnom medijskom kampanjom kojom ga se pokušalo diskreditirati kao začetnika epidemije nemorala, alkoholizma i poroka. Nazivalo ga se antisovjetskim šljamom, nikogovićem i niškoristi, sve dok ga na koncu nisu morali, doduše nevoljko, prihvatiti – jer on nije kanio otići. Čak i kada je nestajao na nedopuštene izlete Europom, a dokopao se čak i Meksika i SAD-a, govorio je “ja nisam disident, samo umjetnik koji nema nikakvu namjeru napustiti zemlju u kojoj ljudi vole njega i njegovu glazbu”. Na kraju, ni sovjetski glavešine nisu znali što da o njemu misle. Neki su ga, naravno, prezirali, ali drugi nisu skrivali svoje simpatije. Govori se i da ga je sam Brežnjev zamolio da održi koncert u kući njegove kćeri Galine, koji je iz bolnice oduševljeno slušao na telefonskoj vezi.
Markantan i hrapava, prodorna glasa, briljirao je i na sceni legendarnog kazališta Taganka, s kojim je jednom prilikom posjetio i Jugoslaviju gdje je sa svojim Hamletom osvojio glavnu nagradu Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala. Glumio je i u više od 25 filmova, a i držao se kao prava zvijezda – odjeven u traperice i kožnatu jaknu, vozio se u Mercedesu – nesvakidašnji prizor u Sovjetskom Savezu. Slab je bio na žene. Imao je tri supruge i tko zna koliko ljubavnica – o čemu je napisao i neke od najljepših pjesama. Na nesreću, njegova druga velika slabost bili su opasniji poroci, alkohol i droga. I dok je lako romantizirati njegov životni put gledajući ga kroz ružičaste naočale njegove umjetničke veličine, bilo bi pogrešno ispustiti iz ove priče ono što ga je otjeralo u grob.
Preminuo je u 42. godini, na samom vrhuncu slave, tijela i duha izmučena od godinama nekontroliranog opijanja, ovisnošću o amfetaminima, sedativima i svemu čega se mogao domoći. Njegov sprovod održan je usred Olimpijskih igara u Moskvi, a umjesto na tribinama, deseci tisuća ljudi okupili su se kako bi mu odali počast. Dolazili su iz svih krajeva, neki i potegnuli iz bespuća Sibira, mladi, stari, siromašni, bogati, obogaljeni ratni veterani i pjesnici. Ovdje smo jer je govorio istinu, a ne poluistine koje slušamo cijelo vrijeme. Pisao je o našem životu. Razumio je kakvi su naši životi – rad, rad, pakleni rad i ništa drugo – govorili su.
A nekoliko godina kasnije, izvjesna Ljudmila Žuravljeva otkrila je dotad neznani asteroid. On sada putuje, kažu, negdje između Marsa i Jupitera, i nosi ime Vladimira Visockog.