S kim treba dočekati Božić? Sanje Pilić

Imam četrdeset godina i još nisam ulovila muža. Grozno. I ne samo da ga nisam ulovila nego sam uoči Badnjaka dobila nogu od ljubavnika psihijatra i tako zauvijek zapečatila svoj status usidjelice. To je nešto najgore što mi se moglo dogoditi. Mama me svojedobno podučavala strategijama osvajanja muških srdaca  i u tome sam imala uspjeha  međutim ni u jednoj vezi nisam izdržala dulje od šest mjeseci. Jednostavno, ne znam kratku priču razvući u roman, rekao bi moj prijatelj pisac.

Da ću Božić dočekati sama, saznala sam u Konzumu dok sam glavinjala između polica sa šampanjcem, u potrazi za puricom. Mobitel se oglasio Spring Thaw melodijom koja se bjesomučno ponavljala u sve glasnijoj verziji, a ja sam crvenjela zbog nimalo diskretnog tona što je izvirao iz svemirske crne rupe smještene u mojoj torbi.
 Napokon  uzdahnuo je psihijatar kad sam se oglasila.  Želim s tobom razgovarati u četiri oka.
Pretrnula sam osjećajući da mi se loše piše i krenula prema hladioniku. Brdo uredno zapakiranih purica čekalo je samo na mene.
 
Da  šapnuh skrušeno.
 Mislim da moramo definirati našu vezu  započeo je psihijatar.  Čini mi se da smo prebrzo uletjeli u ovaj odnos. Osjećam se pomalo zarobljeno... Volio bih o tome prodiskutirati...
 Joj  jauknuh  samo to ne! Žena u zelenom šeširu udari me laktom u rebra.  Gužva je. Reci mi to jednostavnije: trebam li kupiti puricu ili ne?

 Ne banaliziraj  odgovori psihijatar.
 Trebam li kupiti puricu ili ne?  ponovih pitanje vadeći maramicu za brisanje mogućih suza i odmičući se od hladionika sve bržim i odlučnijim korakom. Bocu šampanjca izvadih iz košarice i ostavih je pokraj boca s uljem.
 Bojim se da ne  nakon duže stanke oglasio se proučavatelj ljudskih duša.

 Okej  složih se brzo.
 Volio bih da se nađemo barem na kavi.
 Drugi put  odgovorih osorno. Hvala Bogu, moja iskonska, ponosna i beskompromisna narav provalila je iz mene poput tsunamija  dosta je glumljena simpatične ženice! Baš mi i nije trebao psihijatar u životu, pomislim.  Čujemo se  rekoh i izađoh iz prodavaonice.
Vani prši snijeg, ne uspijevam otvoriti kišobran (s obzirom na to da je kupljen za dvadeset kuna na Trešnjevačkom placu, to mu i nije dužnost), cipele su mi mokre  samosvjesni vozač crvenog alfa romea zalio me mlazom smrdljive vode nakupljene iznad slivnika dok sam pokorno stajala na raskrižju i čekala da se upali zeleno svjetlo. Mobitel je ponovno zavijao.
Danas nije moj dan, zaključila sam.

Sudbina mi je upravo potvrdila da sam dijete nesreće, luzerica i bezveznjača koja nije, molim lijepo, uspjela zadržati kratkovidnog uposlenika psihijatrijskog odjela klinike Rebro. Tip je, vjerojatno, zaključio da sam komplicirana poput Silvije Plath, kvazilinearne jednadžbe i Minosove palače  iako u tome nema ni zrnca istine... Najjednostavnija sam žena na svijetu, kao haiku pjesma ili čaša vode. I tražim isto takvog muškarca, a nalazim samo manje ili više sofisticirane muljatore.

Iskreno govoreći nije ni čudno što moje veze traju kratko  muškarci su mi zanimljivi samo dok o njima znam vrlo malo ili ništa  i stoga se uglavnom pokušavam domoći primjeraka izvan vlastitih društvenih i staleških krugova. Ali Zagreb je mali grad i prije ili poslije svi se poznajemo ili smo u krvnom srodstvu. Ubrzo ustanoviš da je život dosadan i predvidljiv poput kabelske televizije i uhvati te panika. Zar je to  to? Takvo me je pitanje i dovelo u sobu distanciranog psihića koji želi uspjeti u životu i pojavljivati se u kontakt-emisijama.

Ja sam htjela da se valjamo u postelji i pijemo vino iz jeftinih čaša u potpunoj anonimnosti, a on je iskao niskokaloričnu strast, uglačane plahte i razuman razvoj odnosa  što god to značilo. Zapravo, Božić se i ne dočekuje s nekim koga ne možeš cmoknuti ispod bora onako iskonski i strastveno, zaključila sam nakon što prođoh raskrižje u svom najbespomoćnijem izdanju.
 Gospođice, nešto vam je ispalo iz vrećice...

Okrenuh se. Snijeg se pretvarao u kišu, a ja sam se pretvarala u rugobu. Razočaranje nas poružnjuje nevjerojatnom brzinom: osjećala sam težinu kapaka, stisnutost usana i tupavu mlohavost obraza koja je onemogućavala iole simpatičniji smiješak.
Mladić u kariranoj košulji bez kišobrana i mokre kose gledao je u mene okruglim, sjajnim očima.

 Ustvari, ništa vam nije ispalo, ali vi ste mi zanimljivi. Proučavao sam vas. Stanujemo u istoj zgradi, u istom stubištu. Podstanar sam. Niste me zamijetili. Ali ja vas jesam  kazao je.
 O, pa super! Znači da idemo i u istom smjeru  dočekah se na noge.  Možete li mi ponijeti tu vrećicu! Iako nije teška.

Mladić prihvati vrećicu i nasmije se. Kiša je sve jače padala.
 I zašto ste me baš večeras zaustavili i predstavili se?  upitala sam ga.
 Ne želim biti sam na Božić. Ne želim ga provesti s prijateljima s kojima sam svaki dan. Nemam curu. A onaj vaš ljubavnik je vjerojatno oženjen... Pa sam mislio...
 Koji ljubavnik?
 Čovjek s cvikerima.
 Nije oženjen. Samo je ozbiljan.
 Oh, znači s njim ćete provesti Božić? Ali on nije za vas...
 Ne, neću. I kako to mislite  on nije za mene?
 S njim se ne možete dovoljno smijati  rekao je mladić.  Ukoliko vam je to važno, a mislim da je...
 Dobro ste me proučili...
 Da.
 A kako to da ja vas nisam zamijetila?
 Trudio sam se da me ne zamijetite  odvratio je zagonetno.

Hm, zanimljivo, pomislih. Mladić je iz mog filma, osjećam to. Iz glupavog sentimentalnog filma u kojem su važni osjećaji i iskrenost, a ne stanje dionica na burzi, globalno zatopljenje, kupovanje glasova, investicijski fondovi i marketing. Klinac još nije naučio lagati, barem se nije izvještio u velikim lažima.
 Hoćemo li onda dočekati Božić zajedno?  upitao me bezazleno.  Mogu vam ponuditi hrenovke sa senfom, jer mrzim kuhati.

Nasmijah se glasno. Najradije bih dotaknula mladićevo lice. Osjetim kako se hormon sreće probudio, protrljao oči i počeo kolati mojim tijelom. Život je čudan. Njime vladaju kemijski zakoni  zato su ovisnosti toliko raširene. Svi ljudi žele biti voljeni: izbačeni iz Raja nekoć davno, na različite načine pokušavaju opet doseći to stanje milosti. I riješiti se osjećaja krivnje koji nose kao posljedicu bilo kakvih odluka.

 Ne znam...
 Nemojte previše misliti  prekinuo me mladić i gurnuo u vežu, pa u stubište olinjale austrougarske građevine kraj koje zastadosmo.  Došlo je vrijeme da prestanete razmišljati i počnete živjeti. Radije se hajdemo ljubiti.
Oh, uzdahnula sam, k vragu! Postoje trenuci kada treba riskirati i biti totalno nerazuman, vjerovati u čudo i ne kalkulirati. Baš bih se ljubila s nepoznatim! Taj malac me zbilja poznaje! Isprobala sam razne vrste riskantnih sportova, putovala po nepoznatim zemljama bez kinte u džepu, drhtala od straha u bezbroj idiotskih situacija, vidjela što običnim smrtnicima nije dano i sve preživjela  ali ljubljenje nakon dvije minute poznanstva još nisam iskusila.

 Svidjet ću vam se  rekao je mladić i maknuo šiške s mog čela, a vrećicu spustio na pod.
Sva sreća da ipak nisam intelektualka, pomislila sam razgaljeno, ne zatvarajući oči. Pročitane knjige, filozofska razglabanja i osjećaj etičnosti još uvijek me nisu pretvorili u tužnu gljivu u predugačkoj suknji. Mladić me dodirnuo svojim vlažnim, toplim usnicama, pa se stadosmo ljubiti kao da se nikada nećemo zasititi jedno drugog i kao da ništa važnije od ljubljenja na ovom svijetu i nije... A vjerojatno i nije. Sva pamet čovječanstva vrijedi manje od zagrljaja, ptičjeg pjeva ili sunčanog jutra.

 Znao sam da si luckasta  promrmljao je kad se upalilo svjetlo u stubištu. Stara gospođa sa psom prošla je pokraj nas.
Zacrvenjeh se. Mobitel je ponovno počeo zavijati u torbi. Zvuk me podsjetio na moj status usidjelice kojim izazivam sažaljenje kod bliskih mi srodnika. Psihijatar, pisalo je na zaslonu.
 Ne trebaš se javiti  objasnio mi je mladić vragoljasto.  Pitanje predblagdanske, blagdanske i postblagdanske  tjeskobe je riješeno  provest ćemo Božić i Novu godinu zajedno. A onda, pustit ćemo da se stvari odvijaju same od sebe.

Ostadoh bez riječi, doslovno bez riječi. U desetak minuta pretvorih se od razbjesnjelo ucviljene i napuštene jedinke u senzualnu brinetu pred kojom je blistava silvestarska  budućnost bez antidepresiva i hipnotiziranog buljenja u televizijski ekran.
Mladić me primio za ruku, uzeo vrećicu i namignuo mi.
 A što kažeš da ipak nabavimo puricu?  upitao me.