'S mnogo sam proba odlazio s knedlom u grlu'

Nakon praizvedbe na Osječkom ljetu kulture, u HNK Osijek premijerno će zaigrati “Osječki long, long play” Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića, predstava o Osijeku s kraja 20. stoljeća, te svojevrsna oda generaciji koja nije očekivala mrak koji će joj donijeti ratne devedesete.

Isprepletene sudbine

– Rođen sam u Osijeku šezdesetih, živio sam tu sedamdesetih i osamdesetih, ali tek radeći na ovoj predstavi, spoznao sam koliko smo svi isprepleteni. Autora ovog teksta Branka Kostelnika znam kao vođu kultne art-rock grupe Roderick, dok sam ja svirao u bendu Osman, nazvanom po jednom osječkom klošaru koji je također u predstavi. Brankov bend oteo je našeg gitarista pa ga u to vrijeme nisam volio iako ga zapravo nisam ni poznavao – prisjetio se redatelj Saša Anočić.

Okupljali su se u kafiću Valentino u koji i danas većina zalazi pa su i mnogi likovi iz tog osječkog okupljališta završili u novoj predstavi. U njihovoj generaciji taj kafić glasi za jedan od rijetkih sačuvanih simbola njihova Osijeka.

– Nekako svaka generacija na ovim našim postjugoslavenskim prostorima nosi etiketu “izgubljene” i “naivne”, tako nam je grah pao. Ta naiva se u našem slučaju, generacije rođene 60-ih reflektira u osjećanju da smo jednom osvojili standarde slobode, društvene i stvaralačke, da se nećemo više morati boriti za jednom izboreno. A trag koji smo ostavili, usudio bih se reći, bio je neprocjenjiv. Desetljeće od kraja 70-ih i pojave punka pa sve do početka 90-ih bilo je strašno plodonosno u jednoj nevjerojatnoj energiji i sinergiji medijskih, glazbenih, vizualnih, teatarskih, filmskih, književnih snaga. Plodovi koje smo stvarali dosljedno su rastakali posvađane socijalističke faraone, a onda je novi rat sve brutalno resetirao na nulu – objašnjava nam Davor Špišić, prisjećajući se kako je njihova generacija dugo bila naivna i u nevjerovanju da bi se novi rat mogao dogoditi, a to drastično gubljenje nevinosti trajno ih je obilježilo.

– Ta generacija je bila heterogena u multikulturalnom, multimedijalnom smislu, pogledima na društvo i svijet, pa i na sam rat. Najviše boli što je dosta ljudi građanske provenijencije, koji su bili kičma grada, otišlo iz Osijeka. Često sam to uspoređivao s nogometom, jedan Davor Šuker, Goran Vlaović ili Igor Cvitanović prerastu okvire sredine i normalno je da odlaze u veće klubove koji ih onda prodaju Europi, svi zarađuju i oni se afirmiraju. U našoj priči ratna događanja i sve što se zbivalo i prije i nakon rata povuklo je velik dio kvalitetnih ljudi, i po meni je to jedan od razloga zašto grad danas stagnira. Pitanje je samo koliko će vremena proći dok ta nova generacija, koja jest jaka i talentirana u mnogim segmentima, stasa i povuče da se ta scena ponovno razvije i da Osijek ima taj identitet i urbanitet – govori Branko Kostelnik.

Podsjećamo ga kako mnogi misle da taj period sedamdesetih i osamdesetih previše mistificiramo, da se stječe dojam da nakon toga više ništa nije stvoreno.

– Mislim da ne, baš zbog svega što sam naveo. Osamdesete su u nas bile ono što su šezdesete bile na zapadu, veliko kulturološko i sociološko značenje. Radovi novovalnih autora kvalitetom, značenjem i posljedicama bili u razini s nekoliko najznačajnijih kulturnih fenomena poput Zagrebačke škole crtanog filma ili Muzičkog biennalea, kada su mnogi europski umjetnici pohodili Zagreb i on je ušao na umjetničku mapu Europe. Po anglosaksonskim kritičarima, novi val je u Jugoslaviji bio najjači istočno od Britanije, gdje je nastao, pa, ako je Osijek bio jedno od najjačih središta u SFRJ, možete onda zamisliti koliko je to jaka scena bila. Sigurno tu ima i nostalgije, kao i onih koji na toj priči žele zaraditi, ali osnovna potka, uvjeren sam, zaslužuje vrednovanje – kaže Kostelnik.

Emotivno putovanje

Svim autorima, kao i ansamblu, ovo je bio katarzičan i emocionalno izuzetno važan projekt.

– U zadnjih nekoliko godina režiram samo kad moram, zgadilo mi se kazalište u Hrvatskoj. Ali ovo je jedna sasvim drugačija, za mene mnogo intimnija priča. S mnogo sam proba odlazio s knedlom u grlu, iz dana u dan su me gazile emocije. I publika reagira vrlo emotivno, ali i različito: neki govore da im je iznimno tužna, a drugima je komična. Svatko će u njoj vidjeti neki svoj grad – zaključuje Anočić.