S. Šijan: Živimo u vremenu nove ruralnosti i zato je INmusic važan

Ni trideset godina nakon što je snimio “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug” beogradski redatelj Slobodan Šijan ne može pobjeći od svojih slavnih komedija. Prva ga, odnosno njezin legendarni autobus, ovih dana dovodi na zagrebački INmusic festival... 
Od lani je vaš autobus iz “Ko to tamo peva” jedan od rekvizita INmusica pa se na neki način ne čudimo vašem dolasku na taj festival, no s druge strane ipak – što vas osobno vodi na festival?
– Dio sam programa Balkan party, zamolili su me da dođem porazgovarati s publikom koju zanima vidjeti me i porazgovarati sa mnom. Barem tako kažu, pa sam se i odazvao. Bit će mi drago bude li uspješno.
Kako je taj, danas glasoviti autobus iz vlasništva Jadran filma završio u filmu koji nije njegova produkcija?
– Kada sam pripremao film, tražio sam od scenografa Veljka Despotovića, sjajnog čovjeka i umjetnika koji je preminuo prije nekoliko mjeseci, da mi nađe autobus koji će sličiti na one američke školske autobuse. Da ima nos i vrata odostraga. On ga je našao u Jadran filmu, to je neki stari mercedes. U vrijeme kada smo mi snimali “Ko to tamo peva” koristio ga je Živojin Pavlović za film “Do viđenja u sledećem ratu”, a dovezen je na snimanje ofarban u sivomaslinastu boju, prilično dosadna izgleda, ali je moj scenograf to toliko dobro sredio da sam ga pred svima izljubio. I takav je ostao do danas. Inače, taj je autobus korišten i kod Lordana Zafranovića u filmu “Okupacija u 26 slika” i tad je adaptiran za filmsko snimanje. To mu je vrlina, ima krov koji se otvara i može se koristiti dnevno svjetlo. “Ko to tamo peva” snimao sam praktički bez umjetnog svjetla. O tom autobusu brinuli smo se kao o glumcu, ha-ha.... Imao je svoj pogon, ali je motor bio toliko problematičan da smo morali imati jednog čovjeka koji je bio zadužen za vožnju. On mu je stalno morao ulijevati neku tzv. staklenu vodu da bi radio.
Autobus definitivno postaje pravo kulturno dobro koje bi trebalo zaštititi i staviti u neki muzej.
– U stvari, dosta je zabavno. Poslao mi je prijatelj sliku nekog čovjeka koji je napravio kavanu u sličnom autobusu, slično ga je ofarbao i stavio ista slova. I kad sam našao neki tekst na internetu o tom filmu bila je slika tog autobusa kavane umjesto pravog. Ha-ha...    
Organizatori INmusica tim autobusom, odnosno situacijama kojima smo svjedočili u njemu, odašilju metaforu o društvu u kojem se vlast poziva na pravila kad idu njoj u prilog, a pritom zanemaruje neke osnove koje se tiču ljudi.
– To je bio jedan od bitnih i suštinskih elemenata komike teksta Dušana Kovačevića. Mislim da je sjajno funkcionirao taj sukob autoriteta i nekog našeg kaosa koji nam je urođen. Komika je dobrim dijelom išla iz te dvije suprotstavljene strane. Nismo se mi puno bavili proročanstvima, makar se osjećalo da Jugoslavija nema neku budućnost iako se to nije smjelo govoriti. I u inozemstvu je taj film odmah tako i primljen kao metafora.
Mislim da nije ništa manje metafora i danas. Možda i više?
– Vjerojatno. Moj poznanik koji predaje na UCLA prikazivao je taj film svojim studentima kao primjer filma koji dobiva s vremenom. Događaji potvrđuju neke njegove premise.  
Zanimljivo je da je netko od glumaca rekao kako su glumci tijekom rada na filmu mislili da će im to biti najgori film u životu. Može li to biti istina?
– Nemam pojma, kolaju razne legende...
Možete li uopće zamisliti što bi ih navodilo na takvo razmišljanje?
– Možda je to zato što smo radili dosta brzo, taj je film snimljen za dvadeset jedan dan i nisam imao previše vremena tetošiti glumce, već sam samo šibao da bih završio film. Radio sam s njima, ali nisam imao vremena za hvalospjeve poslije svakog kadra, nego čim je bilo dobro, odmah sam govorio kamo dalje treba staviti kameru. Dva tjedna prije nego je objavljeno da je umro Josip Broz uzeli su nam kameru koja je bila posuđena od Filmskih novosti, to je bila neka nova kamera kupljena upravo zato da njome snimaju putovanja Josipa Broza, tako da je ovo bilo njegovo posljednje putovanje. I uzeli su nam kameru. Vratili su je nakon dva dana, ali mi nismo stali sa snimanjem, nego smo neke scene nastavili snimati s nekom nijemom kamerom. Poslije dva dana došli su neki likovi u civilu, vratili kameru i rekli nam: “Još nam ne treba kamera”. Tako da imam teoriju da je Broz umro tada kada su nam uzeli kameru, to je bilo otprilike 25. ili 26. travnja, a tek su 4. svibnja objavili vijest o smrti. Tada smo već završili snimanje.     
Prije nekoliko godina “Ko to tamo peva”  izabran je za najbolji srpski film i, ako je točno prenesena vaša reakcija, rekli ste da do toga ne držite pet para.
– Pa, ne. Drago mi je sigurno, ali smatram da ne postoje takve stvari kao što je najbolji film. Uvijek ima jako puno dobrih filmova, svjetskih i domaćih. Ali lijepo je da u nekom trenutku ljudi proglase i to za najbolji film. To je glasanje bilo dosta široko postavljeno, a i publika ga je dobro prihvatila. Znači da se dobro uhvatilo. To je OK.
Postoje dvije skupine: oni koji smatraju da je veći film “Ko to tamo peva”  i oni koji su za “Maratonce”. Osobno mi je, zbog društvene težine, za dlaku ispred “Ko to tamo peva”, „Maratonci“ su super Alan Ford. Imate li vi svog favorita?
– Nemam. To je kao kad bih morao birati najdraže dijete. Sve svoje filmove radio sam najbolje što sam mogao tako da nemam neke preferencije. S „Ko to tamo peva“ još uvijek, kao što vidite, putujem. Do Zagreba, ako ništa drugo... Ta je podjela postojala od samog početka. U suštini, uvijek je bio problem što bi svaki sljedeći film nailazio na skepsu; recimo, “Maratonci” su u početku ocijenjeni da nisu ni blizu “Ko to tamo peva”. Međutim, s vremenom je njihova popularnost rasla, oni su na društvenim mrežama trenutačno čak i popularniji.
To je očito pitanje karaktera: naginjete li kao gledatelj više dramskim ili komičnim elementima...
– Da. Od početka je bila ta podjela kao kod Beatlesa i Rolling Stonesa. Ha-ha... Meni je to drago jer sam od početka pokušavao ne ponavljati se. Opredijelio sam se za komediju, ali sam pokušavao raditi različite filmove. Mislim da su to dva prilično različita filma.   
Još samo da ste režirali Balkanskog špijuna, krug kultnih srpskih komedija bio bi zatvoren. Jeste li ikad razmišljali o tom komadu prije nego je snimljen?  
– Bio sam od početka u tom projektu. Prijavio sam ga Centar filmu kao projekt, čak je i Dušan Kovačević radio taj scenarij u dogovoru da ćemo raditi film. Međutim, naišao je na oštru reakciju u producentskoj kući. Neki je tip alarmirao da je to politički problematičan tekst i, naravno, stopirao stvari. Tada je Duško prebacio to u kazalište i godinu dana kasnije snimio film. Što je OK. Ja sam tada radio nešto drugo.
Taj je film po duhu isti kao vaši, iako redateljski nije toliko suptilan i, da kažem, “filmofilski” kao vaši filmovi. Koliko bi se razlikovao da ste ga vi radili? Podjela uloga?
– Već smo se bili dogovorili da glavna uloga bude Bata Stojković, ali Zvonimir Lepetić nije bio moj izbor. Ne znam više koga sam ja vidio u toj ulozi, ali mislim da su to dva glumca različita senzibiliteta, iako jako volim Lepetića. On je više realističan glumac, a kod Bate je stilizacija potpuno drukčija. Ne znam kako bih ga napravio, ali bitno je to da je to sjajan tekst i odličan film.  
Oprostite, ali već više od pola intervjua razgovaramo o “Ko to tamo peva”, “Maratoncima”... To je u vašem životu ipak svega nekoliko godina, a za sve nas legenda koja gotovo da preplavljuje sve što ste radili do danas. Smeta li vam to?  
– Pa dobro, to je dio nečega što sam tada radio i što me zanimalo. Bio sam zainteresiran za to da napravim popularne filmove koje će ljudi gledati. Bar u slučaju ta dva prva filma. I to je ispalo uspješno pa se uvijek vraćamo na to. Ponekad mi to smeta, ponekad ne. Znate, ako vas netko zove baš zbog tih filmova, onda je OK što govoriš o tome. Neke druge stvari koje sam radio u životu nisu toga profila, nisu popularna kultura ili popularna umjetnost i normalno je da najšira publika nema pojma o tome. Dakle, smeta mi ili ne ovisno o tome koji je povod za intervju.
Tijekom 1990-ih niste ništa snimali. Znam da se ne želite prikazivati ničijom žrtvom pa ni Miloševićevom, ali možete li nam objasniti koje su okolnosti dovele do toga?
– Počeli su prilično odvratni ratovi, a ja sam imao priliku živjeti i raditi u Kaliforniji, što sam uvijek želio, tako da se ne mogu žaliti. Nije mi bilo loše. Činilo mi se to svrsishodnijim i boljim izborom nego da sjedim u Beogradu i sudjelujem u svemu tome. Imao sam projekt koji sam pokušavao realizirati, “Siroti mali hrčki”, ali nije nikako prolazilo. Snimio sam ga tek 2003. malo modificiranog jer sam pored totalitarne vlasti ubacio i demokratsku opoziciju. Mnogi moji kolege nisu radili 1990-ih kao ni ja; od onih redatelja koji su već bili poznati očekivalo se da podrže Miloševića ili novca za film nema. Zato dobar dio moje generacije nije radio.
Bi li filmaši onog vremena, osobito crnovalovci, bili malo blagonakloniji da su znali što ćemo dočekati?
– Oni su to naslućivali već u vrijeme Miloševića, barem moj profesor Živojin Pavlović. Njegova često citirana izjava postala je i možda i previše citirana: “Brozovo će vrijeme biti smatrano za Periklovo vrijeme.” Naravno, on je to rekao u trenutku gorčine, suočavanja sa sustavom vrijednosti koji je Milošević stvarao.
Imate dobru tezu da nam se svima nakon 1990. dogodilo vrijeme nove ruralnosti.
– Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji je sigurno došlo do eksplozije pop-kulture u pravcu u kojem nismo očekivali. U moje je vrijeme ipak utjecaj zapadne kulture i rocka bio prilično velik i to se slušalo do Beograda do sela i provincije. Kod nas postoji koncept u kulturi, koji na neki način postoji čak i u Europi, posebno kada je film u pitanju, u kojem nije važna publika, nego je važno napraviti veliko umjetničko djelo. I danas se filmovi rade, što u naše vrijeme nije bilo toliko suprotstavljeno: ili za festivale ili za publiku. U toj borbi, nakon što se otvorilo tržište, oni koji su mislili na publiku jednostavno su preuzeli vodstvo. Narodnjaci i njihovi menadžeri više su mislili na publiku nego tzv. kulturnjaci koji su uvijek na tu publiku gledali s visine i sad se to obilo o glavu. Zato je dobro da postoje festivali poput INmusica ili Exita koji pokazuju da postoji i druga publika koja se, srećom, dosta veže za pop i rock-glazbu.