Saksofon

E vo, to Vam je gosparu Đuro Vaša soba, Vaš krevet, Vaš ormar, tu raspremite Vaše stvari. Sobe se ne zaključavaju, pa molim Vas, imate ključ, evo ga u bravici. Ormar stalno držite zaključan. Krađa nema, al' nikad se ne zna! Imate ovaj mali umivaonik, a WC i tuš su Vam na kraju hodnika. Gospar Orsat Vam je cimer. On je nešto stariji od Vas. Nije baš dobro u zadnje vrijeme, malo se kreće, često spava, no, ne bojte se, probudit će se.

Eto, ako Vam što treba, ovdje je zvonce, samo pritisnite i netko će već doći do Vas. Molim Vas, ako gosparu Orsatu bude što trebalo, on se ne može dići, Vi pozvonite za njega. Njega inače malo tko posjećuje, ponekad neki daljnji rođak, pa ste i u vezi s tim mirni. To je zasad sve! Ako što treba, tu smo, Vi se raspremite i polako počnite svoj život ovdje u našem, a od danas i Vašem domu!" Izgovorila je to sve u jednom dahu, uz pomalo kiseo osmijeh, medicinska sestra koja me dovela tu, u moju sobu, u moj novi dom, kako je rekla. Nisam joj zapamtio ime iako mi ga je rekla kad smo se upoznali. Nikad nisam pamtio imena onako na prvu. Sjeo sam na rub kreveta. Pored mene je bila moja torba s mojim stvarima. U nju je stalo sve što mi treba, zasad. Sve što sam ponio iz svoje kuće, iz svog doma.

Odavno se nisam obradovao nekom pozivu kao tom iz staračkog doma. Konačno, nakon tri godine čekanja, našli su mi smještaj. Točno toliko koliko je prošlo otkad sam vidio sina. U Londonu je, ondje živi i radi. Do Grada rijetko svraća. On me i nagovorio da se prijavim za ovaj dom. „Nema smisla biti tako sam u tolikoj kući. U domu ćeš bar imati s kim razgovarati." Tako me nagovorio.

Ja njega nisam ni na što nagovarao. Ni da se ženi ni da se vrati doma. Pitam ga kako mu je u Londonu? Kaže: „Sjajno!" Znao bi mi reći i da ga Grad „duši!" i da ja nemam pojma kako je „vanka". Ja bih na to samo šutio. Zadnji put kad je bio u Gradu, jedva tri dana, više je proveo na Sudu i katastru. Htio se uvjeriti da su „papiri čisti i OK!" On mi je sin jedinac, vazda je bio nekako „svoj". Iz doma je pošao već nakon srednje škole. Onda fakultet, diploma, praksa negdje po svijetu, pa London. Puno putuje. Najmanje do Grada. Na sprovod majci, prije pet godina, tek je svratio. Ponekad se javi telefonom, kartolinom iz nekog egzotičnog mjesta u svijetu, napiše jedva čitljivo: „Puno pozdrava iz..." i to je sve. Prošli put reče mi: „Kad se smjestiš u dom, i ja ću konačno bit miran!" Sad će evo biti miran. Moram mu nekako javiti tu radosnu vijest.

„A, Vi ste", prekinuo me u mislima gospar Orsat, moj prvi cimer u ovom životu. Okrenuo se lagano u krevetu prema meni, uz teški uzdah. Odgovorih mu: „Da, Vaš novi cimer, Đuro. Drago mi je!" Upitao me: „A Vi ste iz Grada?" „Da, da... Nisam tu rođen, al' tu sam od malih nogu", zbunjeno sam mu odgovorio. „Znači, niste iz Grada! A đe ste radili?" Pokušao sam mu reći: „A, svuđe, hoteli, najviše...." „A znam li ja vas okle?", upitao je, opet je uzdahnuo i okrenuo se ne čekajući moj odgovor. Opet je nastala tišina.

Razgledao sam po sobi. Sve je bilo tužno i prazno. Ni slika na zidu, ni na komonćinu pored njegova kreveta: nigdje nijedne knjige, ni novina, ničega. Ispod njegova kreveta bio je jedan veliki kofer i jedan manji, nalik na one za instrumente. Truba ili nešto slično. Svirao sam trubu, nekad, kratko. Nije mi se dalo. Zapravo, želio sam svirati saksofon. Ali, eto, nikad ga nisam zasvirao.

Gledao sam prema dolje u tišini sobe. Sagnuo sam se ispod kreveta, privukao manju kutiju, tiho, da ne probudim gospara Orsata, i otvorio je. U njoj je bio saksofon. Predivni alt sax. „O Bože!", rekao sam nekako kao u sebi, ali dovoljno glasno da me on čuje i rekne mi: „Zadnji sam ga put svirao prije dvadeset godina! Sad ga držim pod krevetom i ponekad ga samo gledam. Možete probati, ako hoćete! Znate li svirati saksofon?"

„Samo trubu", rekao sam mu povlačeći se prema svom krevetu. „Onda možete i saksofon. Probajte." Iznenadio me tim riječima. „Mogu? Zaista?" „Ma naravno!", rekao je gledajući me nekako sažaljivo.

Izvadio sam saksofon iz kutije, stavio pisak, spojio, puhnuo...

"Morate pritiskati klapne, odušak je bitan, znate kako ste svirali trubu, to je slično..."

I probao sam i išlo je... Zvuk saksofona razbudio je sobu. Ali i dežurnu sestru, ne onu koja me dovela u tu sobu, neku drugu. Uletjela je: „Što se događa?" Zatekla me na nogama, sa saksofonom pored kreveta mog cimera. „Ništa, evo... sviram!", rekoh. Nastavila je ljutito: „Čije je to?" „Naše!" rekao joj je odlučno moj cimer. „Dajte molim Vas, ne možete to ovdje, glasno je..." Na to sam ja sažaljivo odgovorio: „Oprostite, nisam znao, novi sam, tek sam došao!" „I odmah ste počeli sa Vašim prohtjevima!", rekla je srdito. Pokušao sam fino „Ma ne, ja samo..." Moj me cimer prekinuo: „Pustite ga, nećemo bit glasni! Sestro, ovo je ipak alt saksofon!", rekao je, smirivši je donekle. „Dobro, dobro, ali nemojte glasno. Razbudit će se drugi iz susjednih soba." „Dobro, dobro...", ponovio sam njezine riječi i pomislio „zar se ovdje samo spava?"

Tog i sljedećih dana doznao sam puno o svom prvom cimeru u životu. Imao je 87 godina. Bio je deset godina stariji od mene. Pričao je teško, ali o svemu, najviše o tome kako je svirao u orkestrima, na koncertima, na televiziji i na nekim LP pločama. „Davno je to bilo!" Rodio se u Gradu, sin jedinac u velikoj obitelji. „Bili smo vlastela..." Puno su kuća imali, zemlje... sve su im oduzeli. Završio je Akademiju u Zagrebu i Grazu, za saksofon. „Bio sam dobar, zvali me na sve strane svijeta!" Ženio se tri put, ali nema djece, samo nekog daljnjeg rođaka koji ga pazi, svraća do njega jer: „Čeka kad ću partit. Njemu sam prepisao svoj mali stan! Zadnje što nam je ostalo. Zato dolazi, inače ne bi!"

Bio je jako bolestan, tko zna koja već upala pluća, vene, noge, kralježnica... Nabrajao je puno toga. Rijetko se ustajao, umiti se ili do WC-a, lagano. Nekad bi me zamolio da okrenem glavu kad je pišao u umivaonik. „Pustit ću vode, puno vode, da ne smrdi!", govorio mi je.

Nekako smo navikli jedan na drugog. Kad sam išao vanka u đir, donio bih mu ponešto. Uvijek je tražio bombone pepermint, „lagano su za gris, a i zamirišu u ovim trulim ustima!" Kad bi mu došao taj rođak, izašao bih van, ostavljajući ih same. „Samo desetak minuta!", rekao bi mi taj lik. Ostao bi i manje u našoj sobi, niti pet minuta. Čekao je samo kad će moj cimer umrijeti. A moj cimer bi komentirao: „Tužan je, jeste vidjeli? Govori mi „Dobro si mi", a ja znam da mu to nije drago. A i nisam dobro za pravo rijet."

Svaki dan me učio svirati saksofon. Pomalo, detalj po detalj. Davao mi je i note, ali svirali smo više po sluhu, prema njegovu pjevanju. Uživao sam. Već izjutra čekao sam kad će moći malo ustati da nastavimo moje učenje sviranja saksofona. Nakon svirke, lagano bih ga očistio, vratio u kutiju i gurnuo je ispod njegova kreveta. Zbog tog saksofona bio sam sretan kao malo dijete. Život mi je bio ugodan u mom novom domu.

Gospar Orsat umro je nakon dva mjeseca našeg zajedničkog života. Negdje u noći. Ostao sam sam. I učinio sam nešto što nisam nikad u životu. Kutiju sa saksofonom izvukao sam ispod njegova i prebacio je ispod svog kreveta. Ukrao sam saksofon.

Mirno sam ležao na svom krevetu ispod kojeg je sada bio moj saksofon. Oko podne došla je dežurna sestra s ravnateljicom. Pokupili su sve njegove stvari, izvukle onaj veliki kofer ispod kreveta i ubacile ih u njega. Nitko nije pitao za onaj manji kofer u kojem je bio saksofon. Otišle su uz poruku da ću sutra ujutro dobiti novog cimera. Njegova rođaka nije bilo.

Noć, koju sam proveo sam, prošla je mirno. Sutra ujutro sve je bilo tiho. Spavao sam s mislima na saksofon koji je sada samo moj. Konačno imam svoj saksofon. Skrivao sam tu sreću u sebi. Šutio sam, kao da sebe nisam želio optužiti da sam postao lopov. Uvjeravao sam se da nitko neće doznati i da nitko neće ništa pitati. Cijelu noć i cijelo jutro nisam se usudio izvaditi saksofon ispod kreveta. Negdje oko devet, poslije doručka, netko je pokucao na vrata. Nisam odgovarao čekajući dežurnu sestru. Međutim, netko je opet pokucao. Rekoh: „Slobodno." U sobu je ušao rođak gospara Orsata. Pogledao me i upitao: „Je li ovdje bila još jedna kutija moga dunda Orsata?"