U jednom od najljepših zaljeva na istočnoj jadranskoj obali, na ušću rijeke Jadro, nastala je Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije. U vrijeme vladavine cara Dioklecijana, krajem 3. stoljeća, bila je grad u kojem je s okolicom živjelo više od 60 tisuća stanovnika. Salona je, što je iznimno važno, i glavno kršćansko središte cijelog prostora. Antičku Salonu znanstveno je istraživao, nekoliko joj se puta vraćao te u njoj par godina s obitelji i živio poznati danski arhitekt i arheolog Eynar Dyggve kojem je u prigodi stogodišnjice rođenja i proglašenja počasnim građaninom Solina u prizemlju Tusculuma (zanimljive građevine koju je uz ruševine starokršćanske bazilike na Manastirinama 1898. godine dao sagraditi don Frane Bulić) 1987. postavljena spomen-ploča. Dyggve je punih 40 godina posvetio proučavanju dalmatinskih povijesnih spomenika i lokaliteta, poglavito Saloni.
Za travu sto tisuća kuna
Čini se, međutim, da taj neprocjenjivo vrijedan arheološki dragulj koji imamo, građevine monumentalne antičke Salone, nije dovoljno poznat i prepoznat, nije kulturno afirmiran, nije prezentiran onako kako zaslužuje, nije adekvatno i primjereno "iskorišten".
– Ne bih baš tako rekla. U inozemnom znanstvenim krugovima Salona je jako poznata, pogotovo je nezaobilazna za starokršćansko razdoblje – kaže Ema Višić-Ljubić, viša kustosica arheološkog lokaliteta Salona s kojom smo razgovarali u Tusculumu koji je don Frane Bulić namijenio arheolozima i posjetiteljima. U prizemlju je uredio tzv. gostinsku sobu s brojnim slikama, crtežima, skulpturama, mozaicima, informacijama o lokalitetu... Možda je to, kaže Ema Višić-Ljubić, zapravo prvi turistički ured. Salona postaje poznata krajem 19. stoljeća. Istraženi su njezini značajni lokaliteti, Manastirine gdje je pokopan sv. Duje, Marusinac gdje je pokopan sv. Anastazije. Nakon toga dolazi u žarište svjetske arheologije. Na kongresu starokršćanske arheologije održanom 1984. sudjelovala je krema svjetskih znanstvenika. A u vrijeme Domovinskog rata, na stotu godišnjicu, 1994. godine, Hrvatska je dobila 13. kongres starokršćanske arheologije. U Saloni su radile inozemne stručne ekipe arheologa iz Beča i Danske čiji su radovi objavljeni u značajnim knjigama: "Recherches A Salone" i "Forschunge In Salona 1, 2 i 3". Radovi su nastavljeni i 80-ih prošlog stoljeća u suradnji s francuskom školom u Rimu što je rezultiralo velikom publikacijom "Manastirine 3".
– Postoji kontinuitet u znanstvenom istraživanju Salone od don Frane Bulića do danas. Problem prezentacije je, međutim, što je Salona razdvojeni, odnosno rascijepljeni lokalitet i što je između građevina puno privatnog zemljišta pa se kao cjelina ne može adekvatno zaokružiti. Dodatna je teškoća blizina brze ceste prema Trogiru, uz salonitanski teatar koji bi se mogao koristiti kao pozornica. Slično je stanje i s amfiteatrom. U blizini tih lokaliteta su prometnice pa ih je teško afirmirati za veća kulturna događanja, premda se prostor Salone posljednjih godina koristi za neke predstave Splitskog ljeta i manifestaciju Solinsko kulturno ljeto. Naravno, i za manifestaciju Noć muzeja – pojašnjava viša kustosica Višić-Ljubić.
Godišnje prosječno Salonu obiđe oko 22 tisuće posjetitelja. Nažalost, sve je manje organiziranih posjeta učenika. Povećano zanimanje posljednjih godina pokazuju turističke agencije koje su u svoje aranžmane uvrstile posjet metropoli rimske provincije Dalmacije, a sve je više i gostiju s kruzera.
– Osim neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i stiješnjenosti Salone novim građevinama, problem je i manjak novca. No, moramo se prilagoditi okolnostima u kojima živimo. Talijani imaju i Pompeje pa im se događa da im se građevine ruše premda imaju mnogo lokaliteta i posjetitelja. Treba puno novca za održavanje, više od 100 tisuća kuna ide samo na čišćenje, košenje trave i slično – otkriva Ema Višić-Ljubić.
Tri kršćanska groblja
Da bi Salonu kvalitetnije predstavili, krenuli su u konkretne zahvate, pripremili nove projekte. Ministarstvu kulture za iduću godinu uputili su projekt konzerviranja i restauracije arhitektonskih ostataka amfiteatra, u sklopu kojeg bi se potpuno detektirali brojni arhitektonski ulomci koji se nalaze oko amfiteatra, a pripadaju mu. Dijelovi lukova, kamenih tribina, stupova, polustupova i kapitela postavili bi se na originalna mjesta. Tako bi se djelomično rekonstruirala ta monumentalna građevina. Riječ je, naravno, o velikoj investiciji. Do sada je napravljena snimka postojećeg stanja u 3D tehnologiji, što je preduvjet ulaska u tako veliki zahvat. Isto bi se radilo i za vrlo zanimljiv prostor teatra te Episkopalnog centra gdje su ostaci dviju velikih bazilika s krstionicom i episkopijom. Treba urediti i prostor gradskih termi, Portu Caesareu (istočna gradska vrata), poprilično urušene dijelove bedema.
U tijeku je konzervacija arhitektonskih ostataka bazilike na Manastirinama, a u okviru toga planira se konzervacija i restauracija više sarkofaga, kako onih s natpisima tako i onih bez njih. Radove izvodi radionica splitskog Arheološkog muzeja, restauratori Borko Vješnica, Duje Ordulj i Ivanka Vukšić. Salona se prostire na 52 hektara, u njoj su otkrivena tri kršćanska groblja s bazilikama u kojima su pokopani salonitanski mučenici. Velika površina lokaliteta, više od 80 tisuća četvornih metara, otvorena je posjetiteljima. U prostor Salone zadire se još od don Frane Bulića, sve je više stiješnjena kako se razvija i širi Solin. Krajnji istočni dio antičke Salone je pod Solinom, dok je južni dio početkom 20. stoljeća kad se gradila željeznica, a pogotovo brza cesta, zatrpan. Na sreću, istražen je i dio pokretnih nalaza (sarkofazi, urne, predmeti iz grobova) prebačen u Arheološki muzej u Splitu. Nemoguće je prezentirati južni dio uz salonitansku luku na kojem je pronađen dio grada s ulicom, a prema zapadu tzv. zapadna nekropola koja se nalazila izvan gradskih zidina.
– Salona je nešto drugačija od ostalih arheoloških lokaliteta. Može je se osjetiti i doživjeti kao grad, jer ipak je većim dijelom sačuvana. Problem je, međutim, što je ona stoljećima pljačkana. Služila je kao kamenolom, za gradnju kuća, pa građevine nisu očuvane u monumentalnim razmjerima. Poznato je da su brojne mramorne oplate skidane, uzimane i nošene u Veneciju za ukrašavanje kuća bogataša. Ipak, možemo doživjeti veličinu i značaj Salone preko dvije ogromne crkve, Episkopalnog centra, teatra i amfiteatra – naglašava viša kustosica Višić-Ljubić. Pri kraju su konzervatorski radovi na Marusincu, sjevernim dijelovima tzv. bazilike Diskoperte, na Manastirinama se obavlja konzervacija zidova i restauracija sarkofaga, kao i s drugih lokacija, primjerice Kapljuča, saniran je ogradni zid na lokalitetu 16 sarkofaga.
Splitski arheolozi trenutačno rade na projektu Arheološkog parka Salone koji podržava i Ministarstvo kulture. Projekt će kandidirati za novac iz europskih fondova. Ako ga dobiju i projekt realiziraju, na najbolji će način predstaviti Salonu. Obuhvatit će dio Episkopalnog centra i Manastirina te Saloni pridati veći značaj. Imamo kvalitetne domaće stručnjake, no to je veliki posao koji se ne može obaviti preko noći, poručuje Ema Višić-Ljubić i dodaje kako su svi značajniji lokaliteti istraženi još u vrijeme don Frane Bulića, nestora hrvatske arheologije kojem dugujemo veliki dio prezentacije Salone. Šteta je, međutim, što se ona ne može ograditi, a ni brojni mozaici prezentirati. Valja se nadati da će recesija i kriza ubrzo završiti. A onda će valjda i za Salonu biti više novca.
>> Danac koji je 'iskopao' Salonu i prekopao cijelu jadransku obalu