Usamljenost je strašljiva životinja. Skriva se pod jastucima, iza vrata i na drugim neočekivanim mjestima. Tamo gdje prođe ostavi crnu rupu poput kutije bez dna čiji poklopac nikad ne podižem. Kad se ohrabri i dođe, ne da se ignorirati, kao lisica koja je konačno došla po svoju kokoš. Nekad ispunim dane tričarijama, potrošim minute i sate na gledanje televizije, pranje i razvrstavanje prljavog rublja na šareno i bijelo. Važno je zaokupiti um. Zaposliti prste. Potrošiti minute i ne razmišljati. Nikad ne razmišljati.
Vraćam se sa suda. Prelazim most preko Save. Plač navaljuje jer nema veša za razvrstavanje. Guram ga natrag ispod mantila pretankog za studeni. Borim se suočena s jednostavnom pažnjom Stranca koji se silno trudio dati mi ispravne upute i raspored tramvaja. Kao da je od svih ljudi na planetu jedino on nazirao svu usamljenost koja je sjedila na slobodnom mjestu kraj mene u tramvaju.
Vrijeme je oblačno, sprema se kiša. Debeli oblaci nadvili su se iznad oba groblja. Na jednom počiva baba, nadam se ne u miru, a na drugom on. Spremila sam ih tamo ciljano, razdvojila ih kao učiteljica zločestu djecu. Za života su bili oličenje zla, tko zna što bi sve sjedinjeni u smrti bili u stanju. Do sad bi možda već predvoditi vojsku zombija.
Preosjetljiva, govorila je uvijek baba. Nije razumjela da je Svijet jednostavno previše grub za neke. Ali kad moram, prilagodim se. Kako bih preživjela. Još mogu čuti njezin glas; nije da viče, to je neko tiho zlo skriveno iza riječi. Bojim se i opet sam mala. Ramena mi se dižu, a glava spušta, kao u životinjskom svijetu priznajem pokornost. "Molim te, prihvati me", cvilim bez glasa. "Molim te, voli me", govorim očima velikim od straha. Sa mnom se osjećala nadmoćno, razumijem to sada. Ja sam jedina s kojom se tako osjećala pa je koristila priliku. Stalno je koristila priliku. Sad je već godinama tamo, na groblju, pa ja koristim priliku da je posjetim kad god mogu i pljunem joj na grob.
Sve su mi povjerovali. Noge mi se tresu i tek sam sada dozvolila strahu da izađe kad je opasnost minula. Kao pola sata nakon izbjegnute prometne nesreće kad adrenalin popusti. Kosa mi je mlitavo padala preko lica dok je Stranac promatrao nagovještaj suza iza mojih naočala.
"Težak dan?", više je prokomentirao nego upitao.
"S danom je sve u redu. Teški ljudi, rekla bih."
"Teški kao nacija treba na dijetu, teški kao "sirotinjo, i Bogu si teška" ili samo šupci?"
"Samo šupci."
"Ah! Oni nažalost uvijek prevladaju."
Tajne su težak teret. U jednoj beskrajnoj rečenici željela sam Strancu sve ispričati, ali znala sam da ne smijem. Svoju priču nikad nikom nisam ispričala. I neću. Bojim se da će mi dati kompliment jer me gleda na takav način, a ja nikad ne znam što bih s komplimentom. Najradije bih ga zgurala u džep ili stala na njega kao na ispljunutu žvakaću gumu. Ne znam se nositi s lijepim. Ne volim ružno, ali barem znam kako reagirati. Mogu vikati, vratiti istom mjerom, udarati ili biti pasivno agresivna, kako je govorio moj pokojni suprug. To je onda kad se nisam derala nego unatoč njegovu tonu i riječima odgovarala smireno. Tada sam se osjećala posebno snažnom, dok se on osjećao posebno slabim. Tada bi uvijek izvlačio kartu djece. "Goni se odakle si i došla, ali djecu nećeš dobiti!" Kao da se samo njega pita. Inače ga se pitalo, dakako. Kamo ćemo na godišnji. Koga ćemo pozvati u svatove. Što ću kuhati za ručak. Trebaju li djeca nove hlače. Koji ćemo film gledati. Dugo mi je trebalo, ali onda sam shvatila da sami biramo svoj film, iako je katkad teško promijeniti program. Teško, ali ne i nemoguće.
Usamljenost je crna rupa. Uvlači se u pukotine kao voda u kamen, a kad se smrzne, srce pukne kao raskoljena stijena. Prisjetim se titranja njegove vilice i svega što slijedi. Čovjek je čovjeku vuk, podsjetim se, pa progutam sve neizgovorene riječi i natjeram ih da se vrate odakle su i došle, u moj trbuh, u crijeva gdje ih nosim teške poput kamenja. Navikla sam ni s kim ništa ne dijeliti. Moj je uspjeh samo moj. Moj gubitak samo moj. Možda je i bolje tako – da su stvari samo naše. Stranac bi možda mogao ponijeti dio tereta. Ali mogao bi i pozvati policiju.
Velika sam cura. Znam se brinuti za sebe. Učinila sam to dok je spavao. Sve sam ih uvjerila da je bilo u samoobrani. Moja medicinska dokumentacija s hitne ih je posramila. Godinama nisu činili ništa da mi pomognu, pa sam stvari uzela u svoje ruke. Bilo je samo pitanje trenutka kad bi me pretekao.
Nisam pričekala autobus iz Strančevih uputa. Želim hodati. Potrošiti usamljenost i strah hodajući, čekajući zeleno na semaforima i izmičući divljim vozačima Wolta. Neboderi se naziru kroz kišu i maglu koja se diže iz rijeke. Noge me bole. Umorna sam i gladna, ali bojim se stati. Još nisam potrošila usamljenost i strah. Možda ću morati hodati do kraja svijeta. Moj najveći strah je da ću izgubiti i taj maleni dio sebe koji mi je preostao. Ono što sam bila prije. Da ću se izgubiti uslijed demencije ili neke druge mentalne bolesti kao tata. A onda si mislim, pa to baš i nije bogznašto za izgubiti, nešto poput kovanice koja klizne kroz rupu u džepu kaputa. Ništa nenadoknadivo. Ništa važno. Samo ja. Iako, ne bih htjela sliniti u nekom sanatoriju nemajući pojma tko sam ni gdje sam. Ili imati pojma, ali biti zaglavljena dovijeka u tijelu koje ne surađuje i nije u stanju u smrdljivim papučama i frotirnom ogrtaču doći do prvog mosta i popeti se na njega. Kao mama.
Kad sam rodila djecu, sama sam sebi dala značaj. Sad postojim kroz njih i nekad mi se čini da sam sve samo sanjala jer tko sam ja da bih nešto napravila kako treba. "Sigurno će biti defektno", zadnje je što je rekla baba prije nego što sam je gurnula niz stepenice. Skuhala sam si čaj. Baš je počinjao neki francuski film. Sretno je završio. Volim sretne završetke. Šalicu sam oprala i spremila. Baba se već poprilično ohladila kad sam nazvala hitnu. Našla sam je takvu, naravno. Da, da, imam ključ. Jadna baba, slomila je vrat. Trebala je znati bolje; svi znaju da su trudnice hirovite. Jednostavno se činilo kao trajnije rješenje od ječmenca.
Pretežno sam si stvarna samo kad me grle njihove ruke. Čekaju me na kolodvoru sa ženom iz socijalne službe. Dugo me grle i ja opet postojim. Zagrljajima si dajemo obličje, jedni druge činimo stvarnima. Moj je pogled godinama neuhvatljivo lutao pokraj, iza i kroz njih u strahu da se ne suoči s njima, bježeći od odgovornosti. Osjećajući se nevidljivima, toliko su se trudili postati tu za mene da bi postali nemogući, dok je moj pogled samo grozničavo švigao zrakom kao bičem, osvrćući se iza ramena. Uvijek se osvrćući. A onda sam uzela stvari u svoje ruke.
Od tada su prošli tjedni. Sada svoju djecu nastojim svakog dana bar jednom vidjeti, baš vidjeti kako mene nikad nitko nije. Djeca to osjete – vidiš li ih ili gledaš kroz njih. Još se ponekad sjetim Stranca u nadi da ću ga sresti na stanici ili da će sjesti kraj mene u tramvaju.
Više se ne osvrćem iza ramena. Onog dana na kolodvoru prvi sam put konačno vidjela svoju djecu. Dala sam im oblik i mjesto u Svijetu, odmah ispod oblaka. Znali su da mi treba vremena i dali mi ga. Strpljivo su čekali da ih vidim, nekad tužno poput staklenih dječaka, ali s vjerom da ću ih pronaći.
I jesam.