Mrzio je to. Mrzio je novu zgradu, miris njezinih hodnika i zvuk starog lifta.
Mrzio je i stan. Bojao se dotaknuti bilo što u njemu jer nije bio siguran gdje je točno mamina teta Biba umrla, bojao se njezinih slika, lijekova, starog telefona kakav više nitko nije koristio i tepiha koji su bili toliko debeli da je vjerovao kako je u njima nakupljeno čitavo desetljeće prašine.
Mrzio je sobu koju je mama namijenila njemu i Kreši, jer je izgledala kao skladište.
– Ionako ćemo tu biti privremeno – rekao je bratu, na što se Krešo posprdno nasmijao.
Jan je tu rečenicu ponavljao kada god je i gdje god je stigao. U razredu, kod bake i dede, pred mamom, pa i pred tatom kod kojeg su došli za vikend, u njihov stari stan.
– I zakaj ste sad selili moj krevet tamo tri ulice dalje pa sad u svom stanu spavam na kauču?
– Zato kaj sad živiš s mamom – tata je izgledao podbuhlo i bezvoljno.
– A tko me šta pitao?! – dreknuo je.
– Za to se obrati njoj! – tata ga je poklopio, kao i puno puta ranije, ali izgledao je pri tome tako da se čak i Krešo promeškoljio s nelagodom.
Nastavili su jesti u tišini i Jan je pomislio kako se na taj novi život koji mu je bio namijenjen neće uspjeti naviknuti.
– Ovo mora biti privremeno – rekao je Kreši kada su se u nedjelju navečer pješice vraćali prema svojoj novoj zgradi.
– Ne kužim te… Sad se bar neće svađati – odgovorio je Krešo, nakon čega se činilo da su obojica izgubila volju za razgovorom.
Jan se zamislio. Činilo se da život postaje samo izbjegavanje nelagode.
Vratio se idućeg dana iz škole ljut, ušao u zgradu, izvukao bicikl iz šupe zakrčene Bibinom kramom i uputio se prema izlazu kada je začuo prigušene vriskove.
Pokušao je krenuti dalje jer smatrao je da ga se to ne tiče. U zgradi je živjelo puno ljudi i svi su mu bili nepoznati, ali kada je začuo dreku muškog glasa, bicikl je prislonio na zid, došuljao se u podnožje stepenica i osluhnuo ne bi li shvatio odakle su zvukovi svađe dopirali.
Uspio je točno locirati stan na prvom katu u kojem se svađa odvijala kada su se vrata tog istog stana naglo otvorila, tako da je zgrabio bicikl i izjurio iz zgrade.
Nije se htio okrenuti ni vidjeti o kome je bila riječ. U toj je zgradi bio samo privremeno i nije ni morao reagirati na taj, vjerojatno izdvojeni incident.
Svi su se ponekad svađali. Mama i tata su se svađali, iako nije mislio da je to prečesto i nije mislio da je toliko ozbiljno.
Nikada nije ni pomišljao da će dovesti do ovoga do čega je dovelo.
Vozio se tog dana do nasipa i natrag, vrteći u glavi sve situacije u kojima je ranije znao zateći roditelje, a ne bi li shvatio gdje je bio okidač, u kojem je trenutku postalo tako loše.
Toliko je o tome razmišljao da je potpuno zaboravio na svađu koju je čuo u zgradi, ali onda je opet začuo buku dok je čekao lift. Prolomila se stubištem. A onda su se naglo otvorila vrata i netko je potrčao niz stepenice.
– Ne možeš sad izaći, je l' ti jasno!? – dreknuo je ženski glas odozgo baš kada se Jan susreo oči u oči s dečkom nekoliko godina starijim od njega.
Otvorio je vrata lifta i obojica su uletjela unutra i krenula gore.
U liftu su se zagledali u pod. Ipak, Janu je neprestano pogled bježao prema porezotini na obrazu nepoznatog susjeda, a pokušavao je i praviti se da mu ne smeta smrad znoja.
Kada su konačno došli na njegov kat, izašao je iz lifta pridržavši malo vrata kao da očekuje da ga susjed slijedi, no ovaj je hladnog i odsutnog pogleda pustio da se vrata zatvore i otišao tko zna kamo.
Od tog trenutka Jan nije mogao prestati razmišljati o onome što se na prvom katu događalo. Podijelio je to s mamom.
– Taj mali je uvijek bio malo ćaknut – rekla je i nastavila izgledati odsutno i zabrinuto. I Jan je pomislio da bi stvarno i on trebao ostati nezainteresiran za tu priču jer je ionako bio tu samo privremeno.
Nekoliko dana kasnije Jan se vraćao iz dućana hodajući sporo par metara iza ćaknutog susjeda i starije žene koja je cijelim putem vikala na njega. Bila je pijana, odjevena u pohabanu odjeću i raščupana.
Zastali su u parku uslijed žustre rasprave i ona ga je ošamarila. Iz načina na koji je on ostao nepomično stajati držeći vreće sa špecerajem u obje ruke kao da ga se to što se dogodilo ne tiče, Jan je shvatio da su takve situacije bile uobičajene.
Ubrzao je korak, prišao im i, iako nije imao nikakav plan pa ga je u zadnjem trenutku uhvatila panika, uspio je ženu potjerati.
Okrenula se i otišla prema kafiću, a Jan i susjed nastavili su hodati prema zgradi.
Susjed mu je rekao samo da se žuri raspremiti stvari koje su on i mama kupili u dućanu i da mu počinje serija za nekoliko minuta.
Jan ga je, prije nego li su se razdvojili, uspio upitati treba li mu što, na što je susjed odgovorio samo da je on tu ionako privremeno jer traži posao.
Nakon nekoliko dana njih su se dvojica ponovno susreli ispred zgrade, a ovaj put pomogao je susjedu nositi pune vreće stvari i on mu je na tome zahvalio. Nije se na njegovom licu pojavio osmijeh, ali svakako se pojavilo nešto što je nalikovalo tome.
Jedne su se nedjeljne večeri Jan i Krešo vraćali iz tatinog stana, obojica neraspoloženi zbog tatine nove prijateljice zbog koje se činilo da će se razvod, koji se do sada samo načelno spominjao, zaista dogoditi, kada su začuli buku koja je Janu već bila poznata.
Krešo je pozvao lift ne bi li se što prije maknuli, ali Jan je, unatoč njegovim upozorenjima, krenuo prema stepenicama baš u trenutku kada se niz njih stropoštalo krupno tijelo susjedove majke. Iz ruke joj se po podu otkotrljala razbijena staklena boca vina.
Susjed je stajao na vrhu stepenica i brisao krv s lica, pogleda onako prestrašenog kakav je imao i pri prvom susretu s Janom.
Iznenada se u holu zgrade gdje je ležalo tijelo pojavilo još nekoliko susjeda i nastalo je komešanje.
Krešo je, držeći vrata lifta, Jana pokušavao dozvati unutra, ali Jan je ostao do kraja stajati tamo i čekati da se pozovu Hitna pomoć i policija. Morao je objasniti svima što je vidio na svoje oči, reći da je pala zato što je trčala niz stepenice pijana, a da je prije toga ozlijedila svog sina.
Bio je nervozan, prestrašen, osjećao da mu glas čitavo vrijeme drhti, ali morao je sve ispričati umjesto susjeda.
Nekoliko dana kasnije saznali su da je susjedova mama stabilno, u bolnici, a da će nakon toga na liječenje.
Te ih je večeri posjetio susjed. Sjeo je s Janom u sobu i zahvalio mu, ujedno mu rekavši da mu je sestrična pomogla da se zaposli.
– Javila mi se teta, mamina sestra, budu mi pomogli – dodao je spustivši pogled.
– Bilo mi je drago, nadam se da ćemo se viđati iako si rekao da si i ti tu samo privremeno – rekao mu je na kraju pruživši mu sramežljivo ruku, a Jan je ustao kako bi ga otpratio do vrata.
– Ma mislim da neće biti samo privremeno tak da… Vidimo se! – dobacio mu je Jan i namignuo mu, na što se susjed slabašno osmjehnuo i ušao u lift.
Jan je prošetao kroz stan osjećajući novu energiju. Mama je gledala TV, a Krešo radio sendviče u kuhinji.
Ušao je u njihovu sobu, pogledao kroz prozor i zadovoljno se osmjehnuo. Možda ta zgrada i nije bila toliko loša, a stan je možda stvarno postajao njihov.