Prošao je još jedan The Voice, a sedam dana kasnije euforija oko Martina i ekipe splasnula je. Nestale su i rasprave i navijanja po društvenim mrežama, što samo dokazuje da je The Voice bitan dok se održava, a poslije sve manje. Nažalost, sve manje su važni i sudionici koji bi mogli završiti na tragu one “uzalud vam trud, pjevači”. Sad se moraju s novim zadacima suočiti na drugačiji, teži način, a to je stvaranje neke samostalne karijere, s novim, “svojim” pjesmama.
Dosadašnja povijest domaćih talent showova pokazuje da se nitko – osim Nine Kraljić i Filipa Rudana koji ima zanimljiv samostalni album “Everyday View”, donekle i Albine – nije s tim zadatkom izborio kao pobjednik. Razlog je logičan; kad splasne euforija oko The Voicea, potrebno je okrenuti priču i ploču za 180 stupnjeva. Jedna je stvar dobro pjevati obrade starih, poznatih hitova, a nešto sasvim drugo promovirati novi materijal. Dapače, razlika ne može biti veća i čudno je da ljudi zaluđeni The Voiceom to ne vide.
Ultrapoznati stari hitovi prečac su i hodanje linijom manjeg otpora do publike, jer te pjesme ionako znaju i pjevuše svi. Pjevati nove pjesme, svejedno svoje ili drugih autora, nešto je sasvim drugačije, a tu će se masovna publika i svi fanatični navijači The Voicea pokazati daleko manje zainteresirani za nove pjevače koje su do jučer obožavali iz fotelja ispred televizijskih ekrana s daljinskim u rukama. Jer, iako se radi o glazbi, ujedno se radi o sasvim suprotnim pristupima.
Povijest je pokazala da ovi koji pjevaju svoje pjesme često ne moraju ni imati neki (tehnički) dobar glas, ali moraju imati talent i karizmu. S druge strane, natjecanja poput The Voice idu linijom manjeg otpora i dobrim mladim vokalima nude općepoznate hitove, ali ih oni pjevaju “daktilografski”. Jer tu mjesta za komplikacije nema, kao ni kod cover bendova ili na ljetnim gažama, sve je u izboru materijala.
Produkcijski tu nema mane, ali nije ružičasto što se tiče kreativnosti. Otkako je franšiza The Voicea pobjegla iz SAD-a i došla k nama, kao i drugi talent-showovi, “amateriziranje” pjevanja postalo je nova zona zabave i zarade uključenima. Što samo po sebi nije loše (za njih), za timove, gledanost, vokalne trenere, domaće pop-zvijezde koje dobro zarade, slikaju se po tv-ekranima, glumataju pred kamerama i dolaze do dodatne popularnosti, radeći “cjeloživotno” sve ono što njihovi kandidati poput gladijatora mogu iskusiti samo tu jednu sezonu.
Netko bi ih (kandidate) zapravo trebao upozoriti da ne gaje prevelike nade, jer ovo je samo za jednokratnu upotrebu. No ipak, svi gledaju The Voice i uporno maštaju kakve će karijere napraviti ti odlični mladi pjevači i pjevačice. A neće nikakve. Nije to neko zloguko predviđanje, nego zdravorazumsko razmišljanje utemeljeno na činjenici iz prošlih sezona.
Upravo je to glavni razlog što ovakve show emisije imaju samo jednokratnu upotrebu. Koliko ste puta u glazbenim kritikama čitali da “nije bitno pjevati tri oktave”, nego imati osobnost? Upravo je to ono što natjecatelji The Voice nemaju, jer ih svi (pogrešno) uče – a “treneri” pogotovo podržavaju u tome – da treba “znati” lijepo pjevati. Pa onda svi “lijepo pjevaju”, ali nemaju “ono drugo”.
Očito me zaobišla privlačnost The Voicea. Možda je nepopularno to reći, ali je istinito: The Voice je franšiza koja uništava novu autorsku glazbu i kreativnost. I tako je pola nacije padalo u ekstazu gledajući The Voice, a pola se zgražalo nad tim da ova prva polovica gleda kako neki klinci pjevaju stare hitove, umjesto da pokušaju napisati ili otpjevati svoje pjesme, makar i lošije, ali da su barem njihove. Svatko s ljubavlju prema glazbi i smislom za glazbu odmah će primijetiti “rupe” koje je nemoguće ispuniti emotivnim navijanjem za “njezin” ili “njegov” tim.
Mnogi znaju pjevati, od konobe, ispo’ volta, do terasa-bendova i “po doma”, ali ne moraju baš svi koji pjevaju stići do televizije. Ili moraju? I upravo je tu trik: televizija je ovakvim emisijama pronašla gladijatorsku nišu za dobar marketing i gledanost, što je legitimno. Ali ne treba tome učitavati značenja kojih nema.
Problem je, nažalost, u samim temeljima natjecanja; jer, pogrešan recept – ne samo kod nas nego i u svijetu – daje pogrešan rezultat, a glazba nije natjecanje. Pogotovo to nije natjecanje koje u svojoj biti ima upisano da poznate hitove pjevaju mladi ljudi, koji zasigurno nikada više u životu neće dobiti priliku pjevati te poznate pjesme pred ovolikim auditorijem.
A neće upravo zbog toga što je baš ovo taj jedan pokušaj i promašaj/pobjeda, ta jedna sezona kad se čitave obitelji, prijatelji i gledatelji okupljaju pred televizijskim ekranima uvjereni da gledaju budućnost. Dok zapravo gledaju prošlost, i to duboku, tj. slušaju redom stare pjesme, domaće i strane hitove koje ste čuli milijun puta u raznim pjevačkim izvedbama i obradama.
Proces bi trebao biti upravo obrnut; trebali bi pjevati svoje pjesme, dobre, pa makar i lošijim glasom, ali da pokažu osobnost i kreaciju, makar i ne dostigli točne i precizne obrade davno poznatih hitova koje svi pjevuše ispod tuša dok ih nitko ne sluša.
To je show koji promovira dobre pjevače u smislu glasovnih sposobnosti(the voice=glas), kakve to veze ima sa kasnijim (ne)uspjehom na našoj "estradi" gdje je sve bitnije od pjevanja? Ljudi su željni dobre/stare glazbe u kvalitetnoj interpretaciji i upravo to dobiju u Voice-u. Kruške i jabuke