Sedam najprecjenjenijih albuma

  1. DARK SIDE OF THE MOON (1973.) - Pink Floyd
Dan kada je glazba postala matematika

Pink Floyd jesu bili i ostali velik band, s Barrettom shizofreno maštoviti, s Gilmourom i Masonom perfekcionistički odličnici koji će “vrhunaravnost svoje progresive” crpiti isključivo iz nemaštovitosti suvremenika.
Dan kada je glazba postala matematikom, bio je dan diplomiranja Pink Floyda na sveučilištu postignut suprotstavljanjem instrumentalnih tema (“Speak To Me”, “On The Run”, “Any Colour You Like”), potencijalnih hit singlova (“Money”, “Breathe”, “Great Gig In The Sky”) i građenja atmosfere u službu glazbe kao znanosti (“Brain Damage”, “Eclipse”, “Us And Them”).

“Dark Side Of The Moon” je savršena studijska iluzija proizvedena u laboratoriju i kao takva funckionira kao doktorska radnja kroz filtre, katalizatore i pacemakere pacijanata. Portishead i Flaming Lips mutante. Ali čak i Pink Floydi su morali jednom napustiti studio i izaći na ulicu - odakle je sjala svjetlija strana Mjeseca. Razumijemo se? - (AJ)

Iz mamurluka ranih sedamdesetih, kada je postalo jasno da glazba ne može promijeniti svijet, izronio je konceptualni prog-rock ep “The Dark Side of the Moon” i kapitalizirao na propasti te romantične ideje, odvevši do tada uglavnom sjajan band i rock kao takav u slijepu ulicu iz koje više nije bilo povratka.

Doktorski projektiran i precizno konstruiran do najsitnijih detalja, sofisticiran i inteligentan, seriozan i fokusiran, album je zasnovan na temeljito krivoj premisi - da se glazba može pojmiti razumski više nego instinktivno. I zato je u svoj svojoj tehničkoj i audio besprijekornosti lišen one zadivljujuće lakoće, neuhvatljive i varljive energije  što ponajprije udara u želudac i koljena, pa tek onda u glavu. Učinivši to, “The Dark Side of the Moon” je zadao težak udarac rocku kao pokretačkoj energiji, anestetizirao ga te prepustio nostalgičnim audiofilima i pasivnim sanjarima koji u uživanju marihuane traže smisao života.

Mirijada studijskih efekata i audiomanipulativnih intervencija stvara atmosferu i iluziju smisla tek gledajući u širokom kontekstu longplejke. No, u svojoj biti, album je kolekcija mekih, aspirinskih i nadasve prosječnih primjeraka onoga što će se kasnije zvati adult oriented rock, a koje je i sam Waters čak i mnogo puta kasnije uspijevao autorski nadmašiti. - (AH)

2. TROUT MASK REPLICA (1969.) - Cpt. Beefheart
Don Van Vliet alias Captain Beefheart bio je Zappin najbliži glazbeni rođak i predak Francija Blaškovića. Odjek njegova pečata povijest voli prepoznati u kakofoničnom i avangardnom albumu čija dadaistička arhitektonika duguje privatnim druženjima s Frankom Vincentom Zappom (nimalo slučajno producentom odnosnog albuma), i Tomu Waitsu koji mu maše iz budućnosti. Totalna kreativna sloboda rezultirala je čudnim, apstraktnim tragovima rhythma & bluesa, garažnog rocka, instrumentalnih improvizacija, eksperimentalnih do mjere slušnosti.

Ljudi navučeni na psihodeliju, razumijevanje nerazumljivog, apsorbiranje neslušljivog - u dvostrukom su albumu “Trout Mask Replica” prepoznali nešto jako moderno, drukčije, ingeniozno post ovo ono. Pling plong je dobio veliki misaoni back up. Ne nosite maske, niti se koristite replikama. - (AJ)

3. PET SOUNDS (1966.) - Beach Boys
Navesti Pet Sounds kao “omiljeni album” postala je navikom upućenih još od izvornog objavljivanja 1966, no vremenom je postalo očito da je njegova kičma sastavljena od samo dvije doista velike pjesme. Prva je “God Only Knows” koja otvara originalnu A stranu, a čiju kvalitetu ne može osporiti ni najokorjeliji mrzitelj Briana Wilsona. Druga je “Wouldn’t It Be Nice”, a premda ni prerada tradicionala “Sloop John B” nije loša, to je premalo za jedno od najrazvikanijih djela 20. stoljeća. Da se Wilson - ovdje totalno pod utjecajem svog idola Phila Spectora - odlučio na singl umjesto na album, bila bi to jedna od najvećih “malih ploča” ikada. Ovako Pet Sounds možemo uvrstiti tek na listu najsvetijih pop-kulturnih krava šezdesetih. - (DL)

4. CLOSER (1980.) - Joy Division
Teorija zavjere primijenjena u pop rock kulturi na britanskom je poluotoku imala svoje glorificirajuće trenutke upravo u zidanju panteona za kultne darkere i depresivce Joy Division. Band samoubijenog Iana Curtisa bio je kratkog bljeska (dva albuma) i plauzibilnog intenziteta (klavijature, duboki, hermetični vokal, pragmatična ritam sekcija), a poglavito upitne liričke dimenzije koja je najzagriženije fanove i idolopoklonike izvlačila upravo iz mase ljudi koju su voljeli upijati tuđu alijenaciju i patnju, prepoznajući je kao svoju. Da se po vješanju glavnog patnika i zaključivanju diskografije albumom “Closer” nije dogodio New Order, vjerovao bih kako su Joy Division bili općim mjestom britanske glazbe. Ovako, ostaju udaljenije nego što naslov albuma sugerira. - (AJ)

5. IS THIS IT (2001.) - The Strokes
Rock and roll, čak i onaj najbolji, u sebi uključuje stanovitu pozu. Razlika između The Strokesa i njihovih velikih uzora krije se u tome što je mladi newyorški kvintet razbarušeni nehaj doveo do granice apsurda: ispod pomno proračunate  “rock-chic” površine ne pulsira ni jedna originalna ideja, ništa što The Kinks i The Jam prije 25 ili 35 godina nisu zamislili i odsvirali bolje. Istina, mladenački šarm u nekoliko doista uspjelih pjesama poput “Last Nite”, neupitan je, no u usporedbi s, primjerice, jednako mladim Stoogesima iz 1969., Strokesi se doimaju poput rock’n’roll kindergartena. Objavljen u kasno ljeto 2001., osrednji “Is This It” je dočekan kao album koji će spasiti rock. Nažalost, na dva sljedeća, još slabija izdanja, Julian Casablancas i ekipa pokazali su da ne mogu spasiti ni vlastitu karijeru. - (DL)

6. METALLICA (THE BLACK ALBUM) (1991.) - Metallica
Metallica je osamdesetih godina snimila četiri sjajna albuma i tek s gotovo savršenim “... And Justice For All” počela nagovještati izlazak iz undergrounda. Tri godine kasnije, s ljig-rock meštrom Bobom Rockom napravili su “Crni album” i predstavili se ostatku svijeta, iako su ih svi pravi fanovi s pravom optužili da su se prodali. Tada se još nije moglo znati da će se nekadašnji pioniri speeda i thrasha po pristupu i veličini pretvoriti u korporaciju, nešto kao seljačku verziju Stonesa, i mlatiti ogromne pare na traljavim i bezidejnim pločama, ali pojednostavljivanje i ukalupljivanje pjesama radi komercijalizacije nepogrešivo je označilo pad kreativne moći banda koji se nedugo zatim pretvorio u vlastitu karikaturu. (AH)

7. THE QUEEN IS DEAD (1986.) - The Smiths
Treći studijski album jednog od najstudentskijih bandova svih vremena (ne slučajno i britanskih), sve je osim lošeg albuma, ali također isto tako sve osim - jednog od stotinjak najboljih albuma kompletne rock povijesti prošlog stoljeća. Da nije arogantnog pumpanja plus presinga tamošnjeg pressa lirski genij karizmatičnog Morrisseyeva čuperka (“There Is A Light That Never Goes Out”, “Bigmouth Strikes Again”) progutala je mlitava vokalna prezentacija, cinizam stihova (“The Queen Is Dead”, “Some Girls Are Bigger Than Others”) prečesto je obojen u previše radiofonično dotjeranu snimku sustavno zatomljivane energije, a gitarističke šljake Johnnyja Marra ma koliko uzbudljive bile, djelovale su previše nakremano. Ma kako Kraljicu Majku napadali Sex Pistolsi poslanicama Bogu ili je ubijali Smithsi, stara je konzervativka nadživjla sve njih, ostavši pretvrdim orahom na kojem su svi ti važni bandovi slomili metafore. Ni ljepota Alaina Delona nije pomogla ovom pokušaju podrivanja i preživljavanja arta u obliku suptilnih pop pjesmuljaka. - (AJ)