Sezona je počela bez Festivala svjetskog kazališta, a nitko se kazališnoj publici nije ni ispričao

Nije me sram priznati: žmirila sam nad užasom. Baš kao malo dijete pokušala sam se sakriti u mrak iza svojih kapaka, a bila sam u apsolutno sigurnom okruženju, u loži HNK Zagreb. Bio je Festival svjetskog kazališta, rujan 2021. godine, na rasporedu predstava "Obitelj" Mile Raua. U tom je trenutku taj veliki švicarski redatelj već imao zvjezdani status jednog od svjetski najcjenjenijih kazališnih autora, a za ovu je predstavu posegnuo u – stvarnost. I nije mu to bio prvi put, jer on je istaknuti predstavnik dokumentarističkog teatra, koji u svojim predstava uvijek polazi od dokumentarnog čina. Ovog je puta bila riječ o samoubojstvu jedne obitelji, koje se doista dogodilo 2007. godine u francuskom Calaisu, kada su se zajedno ubili roditelji i njihovo dvoje djece ostavivši samo poruku: "Zabrljali smo, oprostite".

Osjećaj rastućeg užasa te večeri u kazalištu pojačavala je sama struktura predstave, priča sastavljena od djelića nekih sasvim "običnih" života: kuha se večera, pišu se zadaće, psi se maze s članovima obitelji... Nije to bila predstava koje je nudila odgovore, samo je na najteži način postavljala pitanja o tome tko smo mi danas i zašto je ljudsko postojanje postalo pakao kojeg ne možemo dokučiti ni razumjeti. I da bi sve bilo još teže i mučnije, na sceni je bila prava obitelj: glumački i bračni par Filip Peeters i Ann Miller te njihove dvije kćeri Leonce i Louisa. Čak su i psići, izvan kazališne scene, u stvarnom životu pripadali toj obitelji. U tim pregaženim granicama između stvarnosti i umjetnosti, scena kolektivnog vješanja bila je nešto što jednostavno nisam mogla gledati. I čvrsto vjerujem da nisam bila jedina koja je tih nekoliko otkucaja srca imala oči čvrsto zatvorene dok sam se pokušavala tješiti činjenicom da će glumci živi i zdravi izaći na poklon publici.

Trebalo mi je dosta vremena da 'isperem' iz uma opako gorak i poražavajući dojam te predstave. Pomoglo mi je čitanje o samom događaju koji je poslužio kao motiv za predstavu, bezbrojne (više ili manje stručne) analize slučaja, ali i čitanje o načinima na koje su različite sredine prihvaćale tu predstavu. Upravo te različite percepcije sjetila sam se na premijeri ZKM-ove predstave "12. noć ili kako hoćete" s kojom je ovo kazalište zakoračilo u novu sezonu. Predstava je to koja je nastala u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama na kojima je i imala prvu premijeru nakon čega su je kritika i publika (blago rečeno) sasjekle.

A itekako je vrijedna gledanja, ne samo zato što spaja Shakespeareovo vrijeme s ovim našim, već i zato što upozorava koliko je hrabrosti potrebno da bi se živjelo život dosljedno sebi. Naime, djelo "Na tri kralja ili kako hoćete" Shakespeare je napisao tamo negdje 1601./02. godine, a prva zabilježena izvedba bila je 2. veljače 1602., kada je ta komedija zabune i pomiješanih rodnih uloga izvedena na Svijećnicu. Bard ju je i napisao kao dio kazališnog slavlja božićne sezone, a priča iz izmaštane Ilirije jedan je od dokaza da se ljubav ne brine mnogo o (danas tako aktualnim) problemima roda i spola. Priča, naime, počinje kada djevojka Viola jedina preživi brodolom, preruši se u muškarca kako bi lakše preživjela i ulazi u službu vojvode Orsina, gdje se u nju/njega zaljubi nekoliko likova.

ZKM-ova predstava tu priču stavlja u suvremeni kontekst te pokazuje da ono što je u davno doba najvećeg dramatičara u povijesti bilo posve normalno, publici zabavno i nadasve prihvatljivo, danas ima neke sasvim drukčije predznake. Nažalost, ljudi i danas žive u nekim posve promašenim građanskim brakovima, slijede formu i pate (od neuroze sve do sloma) zbog posve pogrešnog sadržaja tog braka. Tužno je danas sa scene čuti rečenicu: "Ti se ne usuđuješ u javnosti držati me za ruku", koju muškarac uputi drugom muškarcu, zato što je to još uvijek posve istinita rečenica, koja oslikava život mnogih ljudi koji su tu, oko nas.

Predstava koja igra u ZKM-u nije Shakespeare, već novo djelo nastalo prema motivima njegove komedije, djelo za koje su tekst napisali Roman Pawłowski i Grzegorz Jarzyna, koji ju je i režirao, slijedeći kao misao vodilju rečenicu koju izgovara jedna od junakinja priče: "Ljubav je poput kuge koja se neočekivano pojavi, ostavljajući ljude ranjivima". Ta ranjivost, kao i fluidnost nametnutih spolnih zadanosti ovdje su u prvom planu, a izmišljena Ilirija postala je skupi hotel u resortu za najbogatije goste, tek jedan korak od raja. Čini se da je upravo to prošlog ljeta iživciralo publiku Igara. Tekstovi o tamošnjoj premijeri kao da su gotovo svi napisani iz perspektive mitskog Lovrijenca na kojem po mišljenju mnogih ima mjesta samo za neki posve klasični Shakespeareov svijet, za danskog kraljevića i duh njegova oca koji jedini smiju lutati zidovima tvrđave. Zar vrući i žestoki poljubac dvojice muškaraca i dvije žene u ljubavnom klinču vrijeđaju sve te Hamlete koji su hodočastili na hrid pred Gradom? Ima li dakle kolektivnog očekivanja od kazališnog čina? Itekako! I katkad baš on presudi (ni krivoj ni dužnoj) predstavi. I to je zapravo obilježilo povijest teatra mnogo više od svih političkih zabrana koje su dokumentirane, iako su taj kolektivni prijezir i neprihvaćanje ostali tek u sjećanju publike koja dugo pamti i koja kazalište voli 'širom otvorenih očiju'.

Zato je i ovo nova prilika da se govori o slobodama, da se zaziva teatar u kojem nema svetih krava ni još svetijih djela koja zabranjuju neka nova – autorska – čitanja. Naravno, mnogo je lakše raditi klasično, staviti na repertoar Shakespearea, dati ga redatelju koji će ga recimo prebaciti u naše vrijeme, kao što je to primjerice Ivan Plazibat (uspješno) napravio s "Kroćenjem goropadnice" u HNK Split, ili čak redatelju koji će biti posve dosljedan napisanom i zadanom. I tada je kazalište sigurno da će publike biti, čak i da će doći neki novi klinci, jer dva sata u kazalištu manja su muka od čitanja lektire. No takvo je kazalište tek hrčak koji se uporno vrti u svom kotaču, posve nesvjestan da mu je taj kotač dio kaveza u kojem živi. No pišem to bez podcjenjivanja publike koja voli baš takve predstave, nazovimo ih klasičnima, uz apsolutni pristanak da u hrvatskim kazalištima treba biti i njih. Ali trebaju nam i one hrabre, drukčije, one koje ne idu "niz dlaku" baš svakome. Treba nam i kazalište koje ne zna za tabu teme i zabranjene sadržaje, koje ne bježi od najtežih problema vremena u kojem nastaje, koje ne žmiri nad ljudskim tragedijama i nesrećama... Treba nam kazališta kakvog imamo najmanje.

P. S. I da se ne zaboravi: nakon punih dvadeset godina, prvi put od 2003., zakoračili smo u novu kazališnu sezonu bez Festivala svjetskog kazališta. Veliki i posve nepotreban gubitak za kazališnu publiku, ali i hrvatska kazališta. Gubitak o kojem kazalištarci šute.