Prije 16 godina OConnor je proplakala u videospotu uz tugaljivu Princeovu "Nothing Compares 2 U". Veza s publikom koja od svoje junakinje traži emocionalnost očajnika kasnije je produbljena, no daljnje aktivnosti gologlave Irkinje imale su više dodirnih točaka s njezinim zadrtim karakterom nego glazbom.
Početkom listopada 92. na američkoj je televiziji poderala Papinu fotografiju pjevajući Marleyevu skladbu "War", a na velikom njujorškom koncertu u počast Bobu Dylanu izviždana je i potjerana sa scene nakon što je umjesto Dylanove pjesme zapjevala opet Boba Marleya. Kasnije se zaredila javno se proglasivši lezbijkom, no bilo je pitanje vremena kada će ljubav spram reggaeu biti službeno artikulirana u zaseban projekt.
Za potrebe albuma "Throw Down Your Arms" (napokon objavljenog i u nas) uputila se u slavne Tuff Gong studije u Kingstonu na Jamajci gdje je uz potporu ritam sekcije Sly Dunbar-Robbie Shakesepare pokušala udahnuti novi život pažljivo odabranim roots-reggae evergreenima. Naravno da je uključena i notorna "War" koja opet naglašava crtu ispolitiziranosti, ali ova je izvedba odviše u programatskoj funkciji i kao takva zvuči drveno i mehanički. Osjetno bolji emocionalni učinak polučila je "Downpressor Man" Petera Tosha te izvrsna "Marcus Garvey" (Burning Spear) u kojoj je njezin glas napokon profunkcionirao u svoj svojoj čistoći. Podjednako je suptilna i Lee Perryjeva "Curly Locks", otpjevana skoro šapćućim glasom koji otkriva ogroman respekt prema originalima.
Srećom, većim dijelom albuma OConnor je uspjela zadržati osobnost čak i na (naoko) stranom terenu. Zabrinutost više izaziva činjenica da je ova zbirka obrada preočit odraz kreativnog ćorsokaka u koji je upala jedna od najvećih buntovnica (navodnike maknuti ili ostaviti po želji) svjetskog popa. (D. L.)