Dok orkestar Zagrebačke filharmonije uživa u čitava dva tjedna predbožićnog raspusta, a Beogradska filharmonija obilazi na velikoj turneji čitavu Italiju, za njihovu publiku svira Slovenska filharmonija u okviru regionalnog ciklusa "Točka, tačka, pika".
Riječi koje na tri jezika znače isto možete razmjestiti kojim god redom vam drago, značenje ostaje isto. Tri filharmonije, Zagrebačka, Beogradska i Slovenska, udružile su snage i od ove sezone pokrenule dvije godine planirani zajednički ciklus koji je u petak navečer počeo i u Zagrebu. Ovog je vikenda bio red na Slovenskoj filharmoniji da, nakon jednog koncerta kod kuće, u Ljubljani, isti program odsvira i u zagrebačkoj dvorani Lisinski, a onda večer kasnije i u beogradskom Kolarcu.
Lijep početak večeri bilo je obraćanje publici sve trojice filharmonijskih ravnatelja. Domaćin Miljenko Puljić svojim je kolegama, Damjanu Damjanoviču iz Slovenije i Ivanu Tasovcu iz Srbije, u znak zahvalnosti za dosadašnju suradnju i kao zalog za buduću darovao po srebrenjak Zagrebačke filharmonije s likom Jakova Gotovca. Osobito veliki aplauz publike dobio je po svojoj karizmi nadaleko poznati Tasovac. On se s neskrivenim uzbuđenjem prisjetio kako je posljednji put na pozornici Lisinskog stajao prije više od trideset godina kao pijanist na natjecanju mladih talenata, a obraćanje je završio porukom: "Muziku se sluša, a filharmonije se voli".
Impozantni maestro Villaume
A zagrebačka je publika do kraja večeri, sudeći po ovacijama kojima ih je obasula, doista zavoljela Slovensku filharmoniju i njenog šefa-dirigenta. Francuski maestro Emmanuel Villaume impozantna je pojava za dirigentskim pultom. Visok i dugoruk, a k tomu silno temperamentan i nimalo suzdržan u gestama. Jednom rječju – furiozan! A upravo takva treba biti, a sinoć je u Lisinskom i bila Beethovenova Sedma simfonija u A-duru, osobito njezin prštavi završni stavak Allegro con brio! Prvi put sam doživio da publika prepozna, pojačanim pljeskom i ovacijama posebno nagradi i timpanisticu orkestra koja je doista s velikim veseljem i srčanošću slijedila svaki maestrov mig, baš kao i osobito važne horne i sve ostale dionice, uz tek nešto diskretnije trube.
Bila je to izvedba sva nabijena elektricitetom koji je iz glazbe izbijao kroz brze impulse i akcente, a sve to u okviru vrlo uredno postavljene fakture, kako cjeline, tako i detalja. Međutim, nije maestro Villaume samo majstor furioznih tempa i glazbenih karaktera. Vrlo je lijepo i elegantno, u kontrastnom molskom ozračju i ne suviše otegnutom tempu prošao je i Allegretto, sam za sebe vrlo popularan drugi stavak Sedme. A posebna majstorija od oblikovanja zvuka bila je uvodna skladba večeri, Mozartova "Masonska pogrebna glazba", efektno zatamnjena zvukom basetnog roga. Maestro Villaume je lijepo pročitao to masonskom, ali i općeljudskom simbolikom obilježeno djelo koje šuljajući se kroz tamne harmonije i modulacije tapka po mraku onog stanja između dva oblika života i postojanja, da bi se tek u posljednjim taktovima ukazalo svjetlo u obliku prirodnog i čistog, od svega smrtnog i zemaljskog očišćenog suzvučja C-dura.
Bruka pred susjedima
Sa Slovenskom je filharmonijom u Zagreb došao, pa i u Beograd produžio i američki pijanist Andrew van Oeyen koji je sa sobom donio tehnički vrlo čistu i prozračnu, i možda malčice odviše romantičarski namirisanu izvedbu solističke dionice Beethovenog revolucionarnog Četvrtog klavirskog koncerta u F-duru. Od njega je publika aplauzom izmamila i dodatak, još jedan Beethovenov svevremenski hit, Adagio cantabile, drugi stavak Sonate u c-molu, op. 13.
Inače, zagrebačka filharmonijska publika baš i nije bila u standardnom sastavu, jer i u Koncertu i u Simfoniji pljeskalo se između stavaka, a tu i tamo javio se i pokoji mobitel. Uvijek je lijepo kada se na koncerte privuče nova publika. Sada treba poraditi i na edukaciji, da se ne brukamo baš pred susjedima.
MIslim da prostačko ponašanje publike u prikazu ovog koncerta nije dovoljno istaknuto. Po meni, najgori trenutak je bio svršetak koncerta kad se sa tribina stuštio stampedo dok je dirigent još izlazio na poklon, a filharmoničari sjedili na svojim mjestima. Imala sam dojam da su imali pripremljen dodatak ali ga nisu mogli odsvirati rijeci \"glazboljubaca\" koja je izlazila iz dvorane. Uprava zagrebačke filharmonije očito misli da je najbitnije imati prepunjenu dvoranu, pa nekim čudnim putevima dovodi na koncerte masu kojoj to zasigurno ne bi bio prvi izbor za tu večer. Već nakon nekoliko minuta njima je dosadno pa tijekom izvedbe pričaju, šalju SMS-ove, primaju pozive, jedu bombone, lupetaju rukama kad im se prohtije a čim glazba utihne iskašljavaju se do zadnjeg atoma snage. Pred odličnim orkestrom smo se u petak teško obrukali!!!!!