U brojnim izjavama u povodu smrti njemačkog nobelovca Güntera Grassa izdavaja se ona u kojoj ga uspoređuju s Goetheom. Izraze sućuti uputio je cjelokupan vrh njemačke politike. Ipak, najviše tuguju socijaldemokrati. Vijest o Grassovoj smrti odjeknula je i u Poljskoj. Uostalom, majka mu je bila poljsko-kašupskog podrijetla, a rođen je u Danzigu, gradu koji se danas nalazi unutar poljskih granica pa je Grass na neki način i poljski pisac. U Lübecku, u kojem je Grass živio i umro i gdje postoji njegov muzej, komemoracija će se održati početkom svibnja uz eminentne goste iz zemlje i inozemstva. U Hamburgu će mu odati počast 26. travnja na festivalu na kojem je i Grass nastupao, među ostalima, i Nina Hagen i Feridun Zaimoglu.
Uostalom, Grass je jedan od onih pisaca koji su prepoznati i prije Nobelove nagrade. Nije slučajno da vrsni poznavatelj njemačke i svjetske literature, akademik Viktor Žmegač Grassov prvi roman "Limeni bubanj" naziva remek-djelom koje je, uz "Sto godina samoće" nobelovca Garcije Marqueza, vrhunac groteskne proze u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Iza Grassa ostaje opsežan literarni opus, brojni romani, dramski komadi, pjesme, autobiografska proza, ali i slike, skulpture, grafike. A ostaje i obračun s vlastitim zabludama. Grass je u knjizi "Dok ljuštim luk" objavljenoj prije devet godina (na hrvatski su je preveli Boris Perić, Helen Sinković i Nikola Trstenjaka, a objavio VBZ) napisao da je kao član Hitlerove mladeži bio mladi nacist.
Priznaje da nije fanatično hrlio u prve redove, ali da je nepomična pogleda gledao u barjak te da ga nikakvo potajno dijeljenje letaka ne može rasteretiti. Grass u knjizi prevedenoj na brojne svjetske jezike priznaje da je vjerovao u Vođu tako dugo dok se sve "nije rasulo u krhotine". A i za takvu javnu ispovijed treba imati morala.