Vatroslav Mimica imao je vrlo neobičnu filmsku karijeru. Taj je Omišanin početkom pedesetih kao veteran partizanskog saniteta u 27. godini dobio u Jadran filmu mjesto direktora. No odustao je od te fotelje i latio se režije, u pedesetima postao jedan od najistaknutijih europskih autora animiranog filma, da bi se u šezdesetima okrenuo igranom filmu i snimio neke od prvih modernističkih naslova u kinematografiji. Snimio je tada i jedan od najneobičnijih povijesno-akcijskih filmova jugoslavenske kinematografije - "Banović Strahinju".
“Banović Strahinja” deseteračka je junačka pjesma koja pripada takozvanom predkosovskom ciklusu. “Banović Strahinja” pjesma je koja se pjevala diljem štokavskog prostora, uključujući i hrvatske krajeve, a prema Mimičinim riječima za film je korištena verzija koju je pjevao crnogorski guslar Milija iz Kolašina.
Radnja se odvija krajem 14. stoljeća, srednjovjekovna Srbija našla se pod udarom Osmanskoga Carstva. Vlah-Alija, jedan od turskih odmetnika, opljačkao je Banjsku, dvor srpskoga plemića Banovića Strahinje (Franco Nero), dok je on bio u lovu i odveo njegovu mladu ženu Anđu. Kada je otkrio što se dogodilo, Strahinja pokušava spasiti Anđu, ali ne dobiva pomoć ni od koga, jer svi sumnjaju u njenu vjernost. U međuvremenu Alija pokušava zavesti Anđu.
Ulogu Vlaha Alije dao je srpskoj zvijezdi Draganu Nikoliću. Važnu sporednu ulogu Alijina brata Abdulaha - kojeg Alija da nabiti na kolac - dao je Radi Šerbedžiji.
Ulogu pak Anđe u filmu dao je tada nepoznatoj 20-godišnjoj Zagrepčanki Sanji Vejnović koja ovim filmom postaje zvijezda.
Film je bio strašan hit: u Jugoslaviji ga je vidjelo oko 800, a u Srbiji 600 tisuća ljudi.