Usprkos brzorastućem broju oboljelih od koronavirusa u Opatiji je sinoć porinut Liburnia Film Festival, u čijem su fokusu domaći dokumentarci. Otvorenje je obilježila svjetska premijera filma “Starac i roda” novinara i redatelja Tomislava Jelinčića, o vjerojatno najpoznatijem životinjskom paru na ovom dijelu planeta: rodama Klepetanu i Malenoj. Pravi junak filma, međutim, gospodin je Stjepan Vokić, koji se u maniri slavonskog Dr. Doolitlea o Malenoj brine od ratne 1993., kada je pijani muškarac iz pogreške ili obijesti ustrijelio sirotu pticu. Kao i mnogo puta do tada, gospodin Vokić pokupio je ranjenu životinju i donio je u vlastiti dom, a veza koja se među njima stvorila postala je simbolom nesebičnog davanja, isto kao što je ljubavna priča Malene i njenog Klepetana postala simbolom vjernosti i doživotne ljubavi usprkos preprekama.
Priču dalje dobro znamo: Malena i Klepetan u nekom su trenutku postali medijska senzacija, a histerija koja se dizala oko svakog Klepetanova povratka podsjećala je na vrhunce popularnosti sapunice “Santa Barbara”, kad su fanovi uplaćivali mise za ozdravljenje junakinje Eden. I baš kad smo pomislili kako bi malo tko pristao održati misu za ranjenu rodu, pred kamere redatelja Jelinčića stao je i lokalni svećenik, koji je kroz Kristovo učenje o vjernosti, ljubavi i odricanju protumačio važnost priče o Malenoj i Klepetanu u društvu u kojem su te vrijednosti sve ugroženije. Misu, doduše, još nitko nije uplatio, ali ni to nam odjednom ne izgleda nemoguće. Ludilo oko Klepetana i Malene vjerojatno bi doseglo vrhunac da su organizatori Liburnije uspjeli u naumu da se opatijskom pozornicom na svjetskoj premijeri “Starca i rode” prošeće i Malena osobno!
– Bilo je to praktično pitanje, jer teško je pronaći osobu da vam pričuva mačku ili psa, a zamislite tek da imate rodu koja je uz to invalid, a vi joj svakodnevno pecate i u grlo ubacujete svježu ribu! – objasnio nam je redatelj Jelinčić, dodavši kako je roda ipak ostala kod kuće, a i gospodin Vokić nakon premijere će požuriti kući da njegova ljubimica ne bude sama.
Ispravno ocijenivši kako je neispričana ljudska priča u ovom slučaju zanimljivija od ptičje, Jelinčić je okrenuo svoju kameru upravo prema Vokiću, koji se nakon suprugine smrti teško povezuje s okolinom, ali u svojoj ptičjoj obitelji pronalazi potrebnu ljubav i utjehu. “Deda Stjepan” tako poput pravoga djeda tepa ptićima Klepetana i Malene, po potrebi čak preuzima ulogu majke grijući jaja od kojih su roditelji odustali, penje se na krov kako bi s Malenom pripremio gnijezdo za povratak Klepetana, a tijekom godina sagradio je i kompleksan sustav rampi i sjenica kako bi ranjena roda mogla samostalno doći do krova kuće u kojoj zimi ravnopravno obitava.
– Dok god se budem mogao micati, dok budem mogao hodati, pomoći ću joj da vidi da nije sav ljudski rod pogan – objašnjava Vokić obvezu koju je preuzeo prema Malenoj. Istodobno, taj jednostavni Slavonac svakim Klepetanovim povratkom udiše romantičan dašak dalekog juga Afrike, a miris avanture prenosi se i na njihove ptiće, kroz čije odlaske gospodin Vokić proživljava slobodu lutanja kakvu si sam vjerojatno ne bi mogao priuštiti.
Vozeći se prema Opatiji, Tomislav Jelinčić otkrio mi je da je od prve klape prošlo gotovo šest godina, tijekom kojih su snimili više od sto sati materijala. Kroz filmsku kameru želio je ispričati što se događa nakon što se televizijske kamere ugase, vjerujući da se upravo tamo krije prava priča. I zaista, pronašao je razoružavajuću priču o samoći, predanosti i pokušaju iskupljenja koja naglašena poetičnim kadrovima direktora fotografije Alana Stankovića i emotivnom glazbenom kulisom Luce Ciuta pruža gotovo meditativno utočište od sve sumornije pandemijske svakodnevice.