Dok po Dalmaciji pristojni dečki prodaju limuzine ne bi li obnovili vrtić, obavljaju poslove gradonačelnika za minimalac izazivajući zgražanje i čuđenje donedavnih vladara mita o hrvatskom uspjehu, po ovom se maglovitom kopnu spajaju bolnice. Nije riječ o lego igrici, niti o nečem virtualnom premda to spajanje ima sve odlike hokus pokus akcije, riječ je, uvjeravaju nas, o racionalizaciji. Činjenice su banalne, glupo jednostavne – smanjuje se životni standard na jedinim važnim životnim područjima, na zdravlju, školovanju i kulturi. Ili pjesnički rečeno radi se o dokidanju prava na budućnost, ona će po svemu biti siromašnija i okrutnija, u njoj će se sve dobre zasade iz prošlih vremena ugasiti i zatrti kao da nikad nisu niti postojale. No, o bolnici bih, onoj na kraju grada, onoj u blatu i sivilu zagrebačkog periferijskog Blata. Nju, u ovim šah mat spajanjima bolnica nitko niti ne spominje, ustvari, nitko o njoj ništa ne govori, kao da je nema.
Ali, nažalost, ima je, stoji raspadnuta i mrtva u onom blatu i sivilu i opominje sve koji ulaze i sve koji izlaze iz glavnog grada da je i takva sumanuta stvar moguća. Na toj su bolnici već izgubljeni silni milijuni, ona onako hladna, poput goleme mrtvačnice, nikoga više ne zanima. U redu je da ne zanima vas dragi čitatelji, mene, neke prolaznike, ali ja se pitam kako ne zanima nikoga u toj dinamičnoj vladi, kabinetima, gradu, županiji, vojnom ordinarijatu, biskupskoj konferenciji, savezu izviđača, sindikatu liječnika, uredu za ravnopravnost spolova, kabinetima bivšeg i sadašnjeg predsjednika, svim mogućim agencijama i institucijama koje ova država ima i uzgaja? Kako nitko ne žudi saznati za sudbinu te nedovršene aveti?
I sad mi spajamo neke bolnice po slavonskim gradićima, seljakamo bušilicu za zube iz sela u grad i radimo slične makinacije pravdajući svoje radno mjesto i službeno vozilo. Smije li se za tu bolnicu uopće pitati i koga? Smijemo li je srušiti i uzeti šutu i kamen za legalizirane bespravne vikendice, mislim, ionako smo to već preplatili, što da radimo, o šefovi naših budućnosti? Da se skutrimo u grm i čekamo pregled mozga? Čudno i morbidno je da vruć krumpir raste baš u hladnom zagrebačkom Blatu, zar ne?
Među svećenicima ima gayeva, ali ima li i lopova?
Dok tipkam ovu kolumnu i odleđujem višnje za usputnu štrudlicu vidim kako su portali prenijeli da se na jednom sudu, dvoje optuženih nisu ni pogledali. Majko moja što je ovo, na razne su me vijesti naviknuli, ali ovo me dramatično zveknulo i potresen vadim košticu po košticu iz maraske, a plače mi se kao nad kapulom. Malo mi se sve i gadi, jer što bi čovjek pred ručak mogao osjećati kad vidi jednog popa i jednu bankarsku službenicu kako u jednoj strogoj sudnici bulje u na parket složen kao riblja kost?
Otkud njih dvoje zajedno? Hoće li se pogledati i kao u meksičkoj sapunici reći nešto sudbinski. Ops, evo na jednoj se fotografiji pop smješka, ima sitne oči i da sam pisac pomislio bih da taj smiješak otprilike ovo govori: Osudit ćete, ali love biti neće, pa onda u sebi pjevuši onaj stari refren: Ča će mi Kopakabana, Honolulu i Brazil, kad ja imam svoju malu, kada ja imam svoju kalu...
Statistika je grozna stvar, ona kaže da i među svećenicima ima homoseksualaca, no ima li i lopova ostaje nam malo sačekati. Da se pogled digne s riblje kosti u trenutku čitanja presude.
Golferi će svojim palicama očistiti Cres od problema
Mi, ovčari, ne volimo divlje svinje, prave ogromnu štetu, stalno se povlačimo pred njima, one osvajaju teren neviđenom brzinom... da, tu su i golferi, oni su napravili golf igralište usred zajedničkog pašnjaka pa ponekad imamo probleme s njima, naše ovce naime smiju pasti po terenu, a njima to iz nekog razloga smeta... Sve ovo nisam čuo na otocima Cresu i Lošinju gdje često boravim, ovo u jednoj televizijskoj seriji izgovara škotski ovčar. Stvar je slična našoj, ali samo kad su svinje u pitanju, sve ostalo je različito: na našim golf igralištima travu će pasti samo hrvatska sirotinja, neki njezini sretnici koji će skupljati loptice.
I da, golf igralište u Škotskoj staro je osamdeset godina, ovo na Cresu tek će se graditi i to u fascinantnoj šumi predjela koji se zove Punta Križa. Ovčari će biti protjerani sa stoljetnih pašnjaka, golf igrači nahrupit će i svojim palicama očistiti šumu od svih problema. Kako? Pa izgradnjom vila, apartmana i hotela, betonska budućnost jedne šume tek nas čeka.
Slažem se