Smiješno je što u 2019. neki još misle da je kultura opasna

Petra Hrašćanec jedna je od najvažnijih hrvatskih koreografkinja. U rodnom Zadru sa suradnicima već 11 godina organizira festival solo plesnih izvedbi Monoplay, koji ove godine dovodi četrdesetak umjetnika iz cijelog svijeta.

Vaš festival počinje u ponedjeljak, ali dok smo dogovarale ovaj razgovor, bili ste u Beču, gdje ste predstavom Kompas zatvorili ImPulsTanz festival. On se smatra jednim od najvećih i najvažnijih u Europi, kako vam je bilo nastupiti ondje?

Iskustvo nastupa na ImPulsTanzu zanimljivo je jer nudi još jedan uvid u to kako funkcionira sam vrh europske scene, od važnosti pojavljivanja na tako jakom festivalu do načina na koji je podržan od institucija i građana. Budući da imam iskustva s Monoplayom, drukčije sam ovaj put gledala na sve to i razmišljala koliko će još godina proći do mogućnosti uvođenja takvih uvjeta u Hrvatskoj. Beč je jako blizu i svoju glavnu turističku kartu smješta u tradiciju i povijesno naslijeđe, ali kad je riječ o izvedbenim umjetnostima, stvarno se trude u gradnji novih sadržaja i brendova koji obogaćuju kulturnu ponudu grada. U Hrvatskoj postoje inicijative koje su zadnjih 50 godina gradile nešto slično, ali, nažalost, nije im omogućeno kontinuirano djelovanje pa smo svjedoci one stare: “Potrebne su godine da se izgrade prave stvari, a nažalost samo jedan dan da se sruše.” U svakom slučaju, predstave Kompasa prošle su izvrsno, tako da se nadamo da će se otvoriti i neke prilike za naš daljnji rad. Osobno mi je jako drago da sam srela mnoge kolege s kojima sam studirala u Salzburgu.

Iz Beča se selite u Zadar, gdje je vaš festival Monoplay je ušao u svoje drugo desetljeće.

Monoplay je aktivistički čin od svojih početaka pa do danas. Festival organiziraju i vode ljudi kojima to nije “posao”, već strast. Osnovan je u vrlo specifičnom trenutku s vrlo specifičnom vizijom koja se uvijek naslanjala na misao da su ljudi ti koji čine grad i da umjetnost čini te ljude boljima. Počeci festivala bili su jako usmjereni na ideju da nedostaje jedan kompletni raster sadržaja u gradu koji je nekoć njime obilovao. Pola nas više ne živi u Zadru. Osjećali smo obvezu da vratimo ono što je uloženo u nas te da uz umjetničku direktoricu festivala i voditeljicu Zadarskog plesnog ansambla Sanju Petrovski pokušamo izgraditi enklavu koja nudi uvid u suvremene izvedbene umjetnosti. U Zadru su se nažalost kao i u većini Hrvatske u tom trenutku takve enklave samo gasile i sjećam se da se to jako odrazilo na mlade Zadrane kojima su interesi i pogled na svakodnevicu meni izgledali jako uski. To sve pripisujem i nekoj vrsti politike koja smatra da je kultura opasna u nekim svojim segmentima. Smiješno da danas, 2019., to uopće izgovaram nakon svih primjera u povijesti. Ipak, festival je nekako došao do svojeg jedanaestog izdanja. Sada mogu priznati da je bilo teško, ali zadnjih nekoliko godina razvili smo odnos s institucijama koji napokon nudi uvjete programacije koja je blizu onoga što smo zamisli.

Monoplay donosi uvid u lokalne i svjetske plesne tendencije u izvedbenim umjetnostima. Koje tu trendove uočavate?

Biramo suvremene prakse koje veličaju istraživanje fizičkog aspekta izvedbe, a pritom nude otvoreni ulaz za gledatelje u vidu asocijacija ili suptilnih konekcija ka nečijoj svakodnevici. Pročitati dobru knjigu, pogledati dobar film ili predstavu uvijek je iskustvo i ono nema jedan nazivnik na koji se može svesti, ali uvijek uključuje misao ili reakciju na doživljeno. Suvremena umjetnost osluškuje ritam vremena i taj ritam se mijenja pa je i u plesu vrlo čest pojam instant, “ready made” radova. Ovogodišnji gosti Monoplaya na sceni postavljaju pitanja koja nadilaze samo njihove preokupacije i vežu se za recentne probleme ili lamentacije svih nas.

Ove godine predstavljate i prvu plesnu izvedbu za slijepe?

Brazilski umjetnik Pol Pi predstavu “Ecce (H)omo” izvest će kako ju je prvobitno zamislio, a naša suradnica Sunčica Sodar prilagodila je zvučni zapis koji će biti dostupan dijelu publike koji za to iskaže interes. Naravno to je vrlo sklizak teren jer je ples teško staviti u okvir opisne riječi međutim dramaturginja s iskustvom na radiofonijskim projektima dorasla je tako zahtjevnom zadatku. Projekt je upravo je u završnici u smislu odabira stručnog rječnika koji je dostupan svima. Možda je upravo ta riječ “dostupno” ono na što smo najviše ponosni.

Kad smo kod dostupnosti, vaši roditelji svojedobno su podigli kredit kako biste mogli studirati na Experimental Academy of Dance u Salzburgu. Kakva je financijska realnost hrvatskih suvremenih plesača?

U vrijeme kada sam ja kretala na studij, nisu postojale stipendije za visoko plesno obrazovanje iako ga tada u Hrvatskoj nije bilo. Salzburški SEAD je privatna akademija i kao jedna od tri najbolje u Europi svoj uspjeh pripisuje mnoštvu umjetnika koji su gosti predvači, a to je i koštalo. Roditelji su prve godine digli kredit, a sljedeće tri godine radila sam kao plesna pedagoginja za razne dobne skupine, što nije bilo lako uz studij koji uglavnom traje od 8 do 20 sati. Sjećam se da smo već tada detektirali da jedino mi Hrvati nemamo mogućnost stipendije i kako zavidimo našim prijateljima Dancima i Slovencima. Članica Zadarskog plesnog ansambla Matea Bilosnić bila je, između ostaloga, razlog pokretanja prvog Monoplaya, kojemu je glavna svrha bila prikupljanje sredstava za njezino školovanje u tom istom Salzburgu. Danas neki gradovi ipak daju stipendije i mislim da se lakše financijski organizirati po pitanju školovanja izvan RH, a 2013. osnovan je i studij plesa na zagrebačkoj ADU. Financijska realnost hrvatskih suvremenih plesača nije bajna, ali nije niti za jednog pisca, kipara ili slikara. Moramo se svi aktivnije početi baviti ovim problemima, pogotovo na nezavisnoj sceni gdje je autohtoni stanovnik suvremeni ples. Tu zaposlenja u smislu staža, socijalnog i zdravstvenog nema. Jedina opcija za plaćene doprinose je status slobodnog umjetnika, ali to znači i mirovinu od samo 900 kuna.

Za kraj, koje buduće projekte pripremate?

Jesen je već po navici burna. Saša Božić i ja ove godine slavimo deset godina suradnje pa smo svoj projekt “1:0” odlučili prikazati u deset malih evenata koji ugošćuju naše stalne suradnike i planiran je za prosinac 2019. Pripremamo i projekt “Kolo” koji je proširena verzija već istraženog područja folklorne građe i načina njenog izlaganja gledateljima. Ovoga puta pridružiti će nam se i glumci Jelena Miholjević i Nikša Butijer te plesači Lada. Projekt je planiran za studeni 2019. godine, ali prije svega toga u listopadu vas pozivam na izvedbe predstave “Kompas” koja nakon dvije godine putovanja konačno igra u zagrebačkom &TD-u