Snimili smo film o Alki, a ne o njezinoj političkoj povijesti

U nedjelju nas čeka proglašenje slavodobitnika 300. Sinjske alke, čime će se obilježiti tri stoljeća od pobjede malobrojnih hrvatskih vojnika iz Sinja nad nadmoćnijim turskim osvajačima 14. kolovoza 1715. A u povodu značajnog jubileja ove znamenite viteške igre Dokumentarni program HTV-a u suradnji s Viteškim alkarskim društvom (VAD) snimio je dokumentarno-igrani film "Alka" koji će biti prikazan sutra u 20 sati na Prvom programu HTV-a. Kao često i sama Alka, tako je film podigao ponešto prašine. Nedavno je Robert Zuber podnio usmenu ostavku na mjesto urednika Dokumentarnog programa, i to, pisali su mediji, zato što se novi pomoćnik ravnatelja HRT-a za program Željko Rogošić htio autorski umiješati u taj projekt. Potom se pronio glas da je film djelomično cenzuriran jer je ekstremnija frakcija unutar VAD-a, potpomognuta dijelom lokalnog svećenstva, tražila izbacivanje nekih dijelova filma. Sve navedeno bio je dobar razlog da se uoči emitiranja filma porazgovara s njegovim redateljem – Draženom Žarkovićem.

Potpune informacije

:: Kako biste najavili film?

Dugometražni dokumentarno-igrani film "Alka" prvi u povijesti kroz niz igrano-filmskih rekonstrukcija tematizira znameniti događaj turske opsade Sinja i pobjede branitelja nad višestruko brojnijim protivnikom u ljeto 1715., u čast čega se Sinjska alka još i danas trči. Nastojali smo napraviti nenadmašan film o Alki koji ispreplitanjem igranih i dokumentarnih elemenata želi pružiti neupućenom gledatelju sve relevantne informacije o fenomenu Alke, da nakon gledanja može potpuno razumjeti okolnosti pod kojima je Alka nastala i opstala. Dakle, ciljna publika filma je, recimo, skupina japanskih turista koji će jednog dana posjetiti novi muzej Alke, kupiti tamo DVD s našim filmom i ponijeti ga sa sobom u Tokio. Ili neki neimenovani osnovnoškolac iz Virovitice koji je do sada o Alki znao samo to da nekakvi kostimirani ljudi viteškog držanja na konjima, jednom godišnje, gađaju kopljem prsten čudna izgleda.

:: Kako je film nastajao?

Produkcija filma protegnula se na više od godinu dana, u nekoliko faza snimali smo pojedine igrane i dokumentarne dijelove i teško mi je zbrojiti vrijeme uloženo u projekt. Znam da smo na snimanje igranih rekonstrukcija utrošili točno 15 dana snimanja početkom svibnja ove godine, a ja osobno u ovaj sam projekt uložio efektivno oko desetak mjeseci svog života. Snimalo se u samome Sinju i njegovoj bližoj okolici te nekoliko scena na kninskoj tvrđavi, čiji su dijelovi za potrebe filma "odglumili" sinjsku tvrđavu koje su danas preostale samo pojedine oštećene zidine. Ekipa je brojila više od 150 ljudi, ne računajući brojne alkare, alkarske momke i Sinjane koji su se pojavljivali ispred kamere. U povijesnim događajima kojima se bavimo u filmu sudjelovalo je više od 70 tisuća Turaka koji su opsjedali Sinj i više od 700 branitelja koji su branili tvrđavu. Dakle, po brojnosti ljudstva i dramatičnosti zbivanja morali smo uprizoriti pravi epski spektakl, dostojan budžeta, primjerice, jedne "Igre prijestolja". Naravno, ne možemo se mjeriti s Hollywoodom, ali mislim da smo s ograničenim sredstvima i vremenom uspjeli uz pomoć suvremene računalne tehnologije prilično dobro ilustrirati te događaje. Najzahtjevnije za snimanje bile su upravo povijesne scene bitaka i dočaravanje masovnosti s pomoću raznih trikova, dok u stvarnosti imate kostima i oružja za 70-ak Turaka s jedne i još otprilike toliko branitelja s druge strane barikade.

:: Koliko ste vi imali utjecaja na sadržaj filma?

Nakon što su scenaristi do kraja definirali konačan scenarij filma, on je predan na milost i nemilost u moje ruke, da s njim radim što moram i mogu. Igrani dijelovi bili su prilično precizno definirani, no dokumentarne dijelove nemoguće je unaprijed točno odrediti jer uvijek ovisite o tome što ćete od realiteta i na koji način uspjeti uloviti kamerom. Pravi dokumentarni filmovi uvijek u dobroj mjeri nastaju tek u montaži, dok se scenarijem mogu predvidjeti jedino elementi budućeg dokumentarnog dijela. Tako da sam po završetku snimanja, uz podršku urednika Vladimira Brnardića, imao punu slobodu u montaži prilagoditi scenarij u konačnici snimljenom materijalu, što je rezultiralo malo promijenjenom strukturom filma, ali su svi zacrtani elementi i dalje bili unutra i moram reći da sam nakon svih muka i peripetija oko izrade filma na kraju iznimno zadovoljan dovršenim djelom.

Uz dosta muke

:: Jeste li pri snimanju morali raditi neke ustupke?

Kompromisi su sastavni dio redateljskog posla u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire. Tko se nije u stanju u hodu prilagođavati produkcijskim uvjetima, teško da može opstati u ovoj struci. Ustupaka uvijek ima i oni se uglavnom odnose na količinu novca i vremena koja je potrebna da bi se nešto realiziralo.

:: Što je bilo teže, uprizoriti igrani dio davne bitke ili u dokumentarni dio sažeti burnu povijest Alke?

Podjednako sam se namučio s oba aspekta filma koje spominjete. O onom igranom već sam govorio, a kod dokumentarnog dijela pokazalo se fizički nemogućim sažeti 300 godina alkarske povijesti u 70 minuta i pritom spomenuti sve i svakoga. Prema mom dokumentarističkom iskustvu, filmom su uvijek najmanje zadovoljni upravo oni o kojima ga snimaš. Dokumentarni film, zbog činjenice da sažima realno vrijeme u manje jedinice, uvijek je na kraju zapravo stilizacija i pojednostavljenje života i realiteta pa oni koji gledaju sami sebe u tom dokumentarcu znaju što nedostaje, što je moglo biti spomenuto, a nije. Najteža je uloga redatelja selekcija materijala i razlučivanje bitnog, a to je, sviđalo se to nekome ili ne, u konačnici stvar subjektivne prosudbe. Snimili smo oko 20 sati razgovora s poznavateljima Alke, a nakon pomnog preslušavanja sveo sam to na tri sata razgovora. Poslije je od ta tri sata ostao jedan i pol, koji se u konačnici sveo na 60 minuta izgovorenog teksta koji je ušao u film.

:: Zašto u filmu neće biti peterostrukog osvajača Alke Ognjena Preosta, kao ni iskazane nesnošljivosti alkara prema bivšem predsjedniku Mesiću?

U opisanom procesu selekcije materijala nije bilo govora ni o kakvoj cenzuri jer materijali koje spominjete nisu bili ni predviđeni scenarijem. Ime gospodina Preosta nije spomenuo nitko od sugovornika u 20 sati razgovora koje smo snimili niti je njegovo spominjanje u filmu bilo predviđeno scenarijem. U filmu su od slavodobitnika i 276 alkara, koliko ih je kroz povijest sudjelovalo u Alki, poimence spomenuti samo Denis Gugić kao prošlogodišnji slavodobitnik i Nikola Cerinić kao najtrofejniji alkar svih vremena. Spomenuti su još vrlo kratko i najznačajniji alkarski vojvode, dvojica alajčauša i jedan harambaša. Nitko Preostu, kojeg niti poznajem niti imam išta protiv njega, ne osporava uspjeh, no ovaj film nije zamišljen kao leksikon Sinjske alke u kojem treba redom navesti sve sudionike i najuspješnije alkare, među ostalim i zato što ih ima previše. Također, prema mojoj prosudbi, alkarska epizoda predsjednika Mesića u kontekstu 300-godišnje povijesti sa svojom provokativnošću spada u neki sasvim drugi film ili TV seriju koji se detaljnije trebaju pozabaviti odnosom politike i Alke. Ja sam osobno jedna vrlo apolitična, ako ne čak i antipolitična osoba, i uvjeravam vas da nijedna odluka koju sam donio radeći ovaj film nije uvjetovana nekim mojim političkim stavovima. Kad režiram, jedina mi je svetinja sam film, sve ostalo ostavljam po strani.

:: Je li točno da je iz filma izbačena i arhivska snimka na kojoj alkari nacističkim pozdravom pozdravljaju Antu Pavelića?

Da ponovim još jednom, ništa nije izbačeno. Za prekopavanja po arhivi HRT-a naletjeli smo i na snimku proslave prve obljetnice NDH iz 1942. na Markovu trgu. U filmu postoji i kratka scena u kojoj vidimo alkare ispred Ante Pavelića na toj proslavi koja je poslužila kao ilustracija činjenice da su alkari uz sve druge režime, koji su u filmu također pobrojani i prikazani, bili relevantan čimbenik i za vrijeme NDH.

Bez uplitanja

:: Sve vas to pitam zbog napisa da je finalna verzija filma cenzurirana prema zahtjevima rigidne desne struje VAD-a. Što su članovi VAD-a rekli nakon projekcije filma koja im je upriličena, kakvi su bili njihovi zahtjevi te što je od tih zahtjeva uvaženo?

Na prvi dio ovog pitanja već sam odgovorio, a članovi VAD-a izrazili su zadovoljstvo time što smo politiku i njene konotacije u filmu uspjeli svesti na najmanju moguću mjeru. Iskreno, više ih je zabrinjavao oronuli izgled starih tribina na praznom trkalištu, tako da su se njihove primjedbe svele na nekoliko sitnijih faktografskih pogrešaka vezano uz pravila i nomenklaturu Alke. Moram naglasiti da su krajnje korektno i uljudno poštivali autorske stavove, kako moje tako i uredničko-scenarističke. Mislim da su i oni sami svjesni da su osobno suviše upleteni u samu Alku i sve što ide uz nju te da je bilo nužno da ovaj film napravi netko izvana, tko može biti koliko-toliko objektivan.

:: Je li priču o toj viteškoj igri uopće moguće napraviti bez njena političkog značenja i utjecaja?

U Hrvata očito nema boljeg mamca od politike, tako da je zaista možda pomalo naivan sav taj trud s moje strane da u filmu depolitiziram Alku, čemu dobro svjedoči i ovaj intervju. Više od 50% pitanja koja ste mi postavili vezano je uz neki aspekt odnosa Alke i politike, dok se mi u filmu 90% vremena bavimo genezom Alke, a samo 10%, i to vrlo šturo, njenom političkom poviješću.

:: Hoćemo li onda dobiti apolitičan film o Alki iako ona svake godine podigne puno političke prašine?

Hoćemo, već su mi mnogi gledatelji začuđeno čestitali na tome što smo priču o Alki uspjeli ispričati uz spominjanje samo neophodnog minimuma politike. 

>> Pogledajte kako je nastala 300-metarska krunica! 

>> Miro Bulj: Vratite Gotovininu ploču na Alkarske dvore!