Na samom kraju sezone Snježana Abramović-Milković, ravnateljica ZKM-a, ima i te kakvih razloga za zadovoljstvo.
Njezino je kazalište stalno puno i upravo je ondje postavljena hit predstava cijele sezone – “Črna mati zemla”, nastala po romanu Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski.
– Iznimno sam zadovoljna sezonom. Laureati smo Gavellinih večeri, Festivala malih scena u Rijeci i Festivala bez prijevoda u Užicu s predstavom “Hinkemann”, a za tu smo predstavu dobili i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu. Posjećenost je odlična, a već su dogovorena zanimljiva gostovanja i suradnje poput onog s Narodnim pozorištem iz Beograda, TR teatrom iz Varšave i Gradskim kazalištem iz Praga, ABC Divadlo. Najvažnije mi je da smo upravo domaćim kreativnim snagama i hrvatskim autorima privukli publiku u kazalište.
Sezonu ste i posvetili hrvatskim suvremenim piscima?
Da, zato što oni, usprkos snažnim tekstovima, nemaju često priliku biti postavljeni u kazalištu. ZKM ostaje mjesto novih kazališnih iskustava i izazova, mjesto izvedbe novih dramskih tekstova, što smo dokazali s dvije praizvedbe: „Noćni život” Ivana Vidića u režiji Paola Magellija i „Črna mati zemla“, ali i premijerom “Radnica u gladovanju” Gorana Ferčeca u režiji Olje Lozice. Suradnja s ADU rezultirala je diplomskim ispitom Ivana Planinića s predstavom „Ponoć“, nažalost zapostavljenom ekspresionističkom dramom Josipa Kulundžića koju smo vratili na scenu. No, imali smo i prvi put na hrvatskoj kazališnoj sceni Sherlocka Holmesa, na repertoaru za mlade, u režiji Kreše Dolenčića.
Zadnja premijera “Radnice u gladovanju” ogledni je primjer angažiranog teatra?
Važan mi je angažirani teatar. Nalazimo se u dugotrajnoj tranziciji, u vremenu jakih ideoloških podjela, ali i vremenu beskrupulozne dominacije kapitala zbog kojih se lako odustaje od uvjerenja i morala. Nismo se oslobodili trauma rata, ne želimo vidjeti koliko smo netolerantni, ne znamo se solidarizirati, tehnologija nas je otuđila, postali smo robovi banaka i korporacija, tako da živimo na rubu dostojanstva. Imamo iluziju da nešto posjedujemo, ali to je nešto što još nismo otplatili. Mislim da život ne smije biti snažniji i bizarniji od kazališta. Kazalište može i mora pomoći društvu u čišćenju trauma, publiku treba stalno izazivati da kritički promišlja.
Što ste prvo pomislili kada vam je Dora Ruždjak Podolski ponudila “Črnu mati zemlu”?
Od samog početka mandata moj prioritet su domaće prozno i dramsko pismo. U taj se okvir odlično uklopila “Črna mati zemla”. Dora je došla na sastanak s Kristianom Novakom i ponudila da roman praizvedemo na sceni ZKM-a. Uslijedio je dug i kompleksan proces jer su od prvog sastanka u proljeće 2015. do premijere prošle dvije godine. Roman me oduševio, ali i duboko potresao, ne samo oniričnošću međimurskih legendi već i opisima pedofilskog zlostavljanja koje nitko ne vidi ili ne želi vidjeti. Mi o zlostavljanju ne govorimo dovoljno i najčešće se pravimo da ne postoji. Mislim pri tome na fizičko, ali i psihičko zlostavljanje koje se svakodnevno događa u našem društvu niske tolerancije. Kristian Novak je jako čitan pisac, a ovaj je roman uoči premijere doživio svoje reizdanje, što se odlično poklopilo. Tomislav Zajec je na adaptaciji radio godinu dana i napravio dramski format koji je uspio prenijeti različite stilove pisanja u romanu, vremenske skokove i pretapanja radnji iz prošlosti u sadašnjost, što nije bilo nimalo jednostavno. Dramatizaciju smo čitali, komentirali, Tomislav je mijenjao... bio je to studiozan rad. Mislila sam da će publika imati problem s međimurskim dijalektom, čak smo razmišljali o titlu, ali zaista nije bilo potrebe za to. Uvijek nakon premijere sve izgleda jednostavno, ali to je kazalište, što stvari izgledaju jednostavnije, iza njih se krije i veći rad.
Bilo je mnogo bojazni oko toga može li se roman Kristina Novaka vrlo složene strukture uopće “prevesti” za kazališnu scenu, koliko vas motiviraju takvi “nemogući” zadaci?
Volim izazove, ali iza svakog rizika mora stajati dobra priprema i temeljiti rad. Dora je napravila fantastičnu predstavu za koju se traži ulaznica više i to je najbolja nagrada. Publika obožava ovu predstavu, nerijetko ljudi plačući izlaze iz dvorane... A nemogući zadaci uspijevaju ako u njih duboko vjerujete i ako dobro procijenite kreativan potencijal autora kojima dajete priliku.
Sljedeći Novakov roman “Ciganin, ali najljepši” gledat ćemo na sceni HNK Zagreb. Je li vas intendantica HNK Zagreb Dubravka Vrgoč, vaša prethodnica u ZKM-u, preduhitrila?
Drago mi je da će Kristianov novi roman u istoj godini biti postavljen i u HNK, što dokazuje da smo prepoznali njegov kazališni potencijal. Zanimljivo će biti vidjeti drugi redateljski pristup Kristianovoj poetici. ZKM je imao čast prvi uprizoriti roman Kristiana Novaka, a to je velika odgovornost jer prvo scensko čitanje nekog autora uvijek postavi određenu razinu usporedbe.
Nakon što su s Dubravkom Vrgoč u HNK otišle dame: Marinković, Violić i Đokić, sada u HNK prelazi i Krešimir Mikić. Kako uspijevati i bez tih važnih glumačkih imena ansambl održati u stanju “visoke napetosti”, jer većina redatelja i dalje se zaklinje u snagu glumačkog ansambla ZKM-a i tvrdi da je najbolji?
Teško je godinama biti u istom kazalištu, potreba za profesionalnom promjenom i novim iskustvima je normalna. Nažalost, kod nas je to rijetko jer fluktuacije glumaca gotovo i nema. U Hrvatskoj su institucionalna kazališta tako ustrojena da su glumci godinama u istom ansamblu i zapravo je čudo da ostanu aktivni i radno motivirani. Ansambl ZKM-a spreman je na istraživanja u procesu rada, na različite redateljske poetike, vrlo je marljiv i jako je važno da svaki novi član ima jednako razvijenu radnu etiku i otvorenost. Od početka mog mandata došle su neke nove glumačke energije i mlade snage, primljeni su Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak i Hrvojka Begović, a od već etabliranih glumaca Rakan Rushaidat i Nataša Dangubić, dok su novi stalni suradnici Mia Biondić i Milica Manojlović. A Krešo Mikić još pregovara s HNK-om i nije donio odluku o prijelazu.
Hoće li biti novih lica i u ZKM-u, jer i mladim je glumcima ZKM na samom vrhu liste želja?
Da, pritisak je veliki, što je razumljivo jer ZKM je izazov i želja. Stalni suradnik ZKM-a je i mladi glumac Robert Budak koji će diplomirati u rujnu i Mateo Videk koji je trenutačno kod nas na stručnom usavršavanju. Mateo je napravio odličnu ulogu u “Črnoj mati zemli”, a stručna usavršavanja su jako pomogla temeljitoj procjeni kvalitete mladih glumaca koji imaju priliku godinu dana provesti u kazalištu sa starijim kolegama u radu na predstavama. Takva vrsta audicije je organska i najmanje traumatična.
Kako ste u konačnici riješili “spajanje” ZKM-a i Zagrebačkog plesnog centra?
ZKM administrativno i financijski upravlja ZPC-om koji je ostao produkcijski centar tj. servis svim plesnim grupama i samostalnim koreografima. Ako se ZPC bude odvajao kao samostalna javna ustanova, sve će biti pripremljeno i organizirano za kvalitetan rad. Zgrada se trenutačno popravlja, uvjeti plesnim grupama su bolji jer mogu zadržati cijeli prihod od ulaznica, a imaju i uslugu organizacijskog tima koji im pomaže u prodaji i promociji te tehničku potporu pa te usluge ne moraju plaćati kao prije.
Što planirate za sljedeću sezonu? Što se već sada smije otkriti?
Čekaju nas zanimljivi naslovi: redateljica Selma Spahić radi praizvedbu drame Tomislava Zajeca „Ono što nedostaje“, koja je dobila prvu Držićevu nagradu u 2016., a u sklopu repertoara za mlade Renata Carola Gatica radi „Alisa“ u dramatizaciji Ivora Martinića. Vraća nam se i Igor Vuk Torbica, s novom režijom, ali cijelu sezonu ćemo najaviti u rujnu.