Na rođendan Franje Tuđmana, 14. svibnja, u njegovom rodnom mjestu Velikom Trgovišću bit će mu postavljen spomenik čiji je autor kipar Kuzma Kovačić. Još jedan Tuđmanov spomenik reći će neki. Kovačiću to nije prvi put da radi kip prvome hrvatskome predsjedniku, a sudjelovao je i na nedavnom natječaju u Splitu što ga je raspisao tamošnji gradonačelnik Željko Kerum. Iako se Kovačiću nije ostvarila njegova velika želja - da vidi svog “Tuđmana” na Splitskoj rivi - taj umjetnik rodom s Hvara iza sebe ima impresivnu kiparsku biografiju. Autor je mnogih kipova znamenitim ličnostima, od političara do sportaša, javnih spomenika poput Oltara hrvatske domovine, hrvatskih kovanica, vratnica hvarske katedrale...i jedan je od najznačajnijih predstvanika hrvatske suvremene skulpture. U srijedu mu se u Modernoj galeriji u Zagrebu nakon 40 godina stvaralaštva otvara prva retrospektiva.
U postavu vaše retrospektive dominiraju komorne skulture pretežno apstraktnih formi. Kao da ste u drugi plan htjeli staviti ono po čemu ste najviše poznati, spomenike i javnu plastiku, i time maknuti sa sebe onu auru državnog umjetnika kako su vas nekad nazivali.
- Htio sam prikazati prvenstveno kiparstvo, dakle tu specifičnu kiparski formu pod kojom sam gradio i stvarao i javne skulpture. Riječ je o istome kiparskom govoru koji se najprije očitovao u malim komornim skulpturama intimnijeg karaktera, a potom i u javnim spomenicima.
Zašto 90-ih počinjete raditi spomenike?
- Tada se stvarala hrvatska država i to je bio trenutak u kojemu je trebalo u javnom prostoru iskomuncirati određene poruke kroz umjetnost. Želio sam kroz svoje kiparstvo izraziti radost i zahvalnost onima koji su su bili najzaslužniji za našu slobodu - slobodu naroda i države, ali i onu osobnu - jer, stvaranjem hrvatske države i ukidanjem komunističkog sustava vlasti ostvarili su se i naši osobni ljudski i humanistički ideali o slobodi za kojom smo čeznuli. Rekao bih čak da su sva moja umjetnička nastojanja i rad u kiparstvu bili nadahnuti tom težnjom.
Kada ste zadnji put bili na Oltaru domovine?
- Prošloga ljeta. Spomenik je u dobrom stanju, obnovljeni su stakleni elementi, čuvan je, vatra vječnog plamena gori, nije ugašena. Bilo je čak najavljeno da se spomenik vraća u funkciju, no opet je sve stalo. Spomenik je tu, ali nije u funkciji državnog protokola kao nekad, no bit će, kad tad!
Tko je prema vašemu sudu kriv za to?
- Najviše je kriv ondašnji predsjednik Mesić koji je samovoljnom odlukom ukinuo funkciju spomeniku. Ali i na neki način kriva je i nedovoljna svijest ondašnjih vlasti, prije svega Sabora koji nije donio odluku kojom bi ga zaštitila.
Što vas je navelo da Tuđmanu, Stepincu, Šušku i mnogim drugim ličnostima napravite spomenike. Je li bilo riječ o narudžbi koju ste prihvatili iz profesionalnih razloga ili iz vašeg osobnog uvjerenja?
- Svakako sam ih radio iz svoga uvjerenja. No da me netko na to nije potaknuo, da to nije predložio, do tih spomenika ne bi došlo. Oni koji su naručivali te spomenike znali su za moj odnos prema tim ljudima i događajima. Sve te ličnosti sam napravio sa sviješću o njihovim zaslugama za hrvatsku slobodu prije svega.
Iz današnje perspektive, smatrate li da neke od tih spomenika niste trebali napraviti?
- Naprotiv. Danas bih ih još radije napravio. Kako vrijeme prolazi unatoč suprotnim tvrdnjama, smatram da su ljudi kojima sam imao čast raditi spomenike, najzaslužniji za naše ostvarene ideale.
Gojko Šušak, kojemu ste također osmislili spomenik, jedna je od onih ličnosti o kojemu su danas mišljenja podijeljena.
- Kao ministar obrane i najbliži suradnik predsjedniku Tuđmanu, bio je jedna od osoba koje su doprinijele pobjedi u ratu i ostvarenju slobode. Mislim da se iza protivljenja njemu, njegovu djelu i ulozi u tomu krije nezadovoljstvo određenih ljudi povijesnim ishodom odnosno stvaranjem samostalne Hrvatske. Osim toga mislim da su određene strukture vidjele u njemu htjenje da im se oduzme vlast. Šušak se zalogao za jedinstvo svih Hrvata u ono ratno doba. Bio je jedan od nazaslužnijih i to se nastoji umanjiti.
Zadnjih godina Tuđmanu su podignuti brojni spomenici od kojih je većina upitne umjetničke kvalitete. Dijelite li to mišljenje?
- Slažem se da to nisu sve vrijedne umjetnine, no to je jedan izraz narodne volje, ljudi su to htjeli i ti su spomenici izraz jedne zahvalnosti. Naravno da bi bilo ljepše da Zagreb, Split i drugi gradovi imaju lijepu umjetninu, spomenik, no to očito nije moguće. Spomenike Tuđmanu treba gledati kao izraz zahvalnosti, a ne neke površnosti.
Bila vam je velika želja da upravo vaš spomenik Tuđmanu stoji na splitskoj rivi. Osvojili ste međutim drugu nagradu na natječaju. Jeste li razočarani?
- Naravno da jesam. No ti svi natječaji vezani su većinom za arhitektonske i urbanističke zahvate i planove pa kipari moraju rješavati i ta pitanja. Znam u šali reći da nam je tema natječaja najčešće kanalizacija. Ali ne samo to, za taj posao nema vremena, rokovi su neozbiljno prekratki, a uvjeti čudni - umjetnici se ne mogu koncentrirati na bitnu stvar. Tako je bilo i s natječajem za Tuđmanov spomenik. Istodobno sam radio na njegovu spomeniku koji će uskoro biti postavljen u Velikom Trgovišću.
Svojedobno ste izjavili da su komunisti krivi što Split nema suvremenu skulpturu u javnim prostorima.
- Sigurno da jesu. Pola stoljeća su bili na vlasti i nisu ništa napravili.
Što mislite o postavljanju križa na Marjan?
- Na Mediteranu svaki kršćanski grad ima to obilježje i trebao bi ga imati i Split.
I politički ste angažirani, a nedavno ste bili ste na listi Pokreta Hrast za Europski parlament. Kako to da ste se priključili tom pokretu?
- Bio sam član HDZ-a u vrijeme Franje Tuđmana, a kada je Sanader došao na vlast ljude poput mene koji nisu htjeli slijediti taj put, naprosto su izbrisali. Tražili su potvrdu članstva što nisam htio učiniti. Nakon Sanadera očekivao sam da će nas pozvati, da će nam se netko ispričati, no to se nije dogodilo. A što se tiče Pokreta Hrast, pristupio sam mu zbog vrijednosti za koje se zalažu, a u kojima sam se prepoznao. Smatrao sam da je trebalo podržati ta njihova nastojanja osobito u svjetlu ovih političkih nasilja koja se u Hrvatskoj događaju s obzirom na školstvo i uvođenje tzv. zdravstvenih odgoja kroz koje se nastoji utjecati na savijest ljudi, djece što je nespojivo s našim kršćanskim nadzorima i moralom. Smatrao sam da te ljude treba podržati ne samo zbog nas samih nego i s obzirom na našu buduću europsku stvarnost. I mislim da je vrijedilo.