Prije 45 godina, 1975., Bob Dylan snimao je album “Desire” sa (opet) drukčijim društvom glazbenika, te zatim krenuo na turneju koja je i u njegovu kanonu ostala zapisana kao posebna. Redatelj Martin Scorsese lani je o tome objavio sjajan dokumentarni film “Rolling Thunder Revue - A Bob Dylan Story by Martin Scorsese”, koristeći neobjavljene video i audiomaterijale. Do tada su, osim nekih dionica Dylanova neuspjelog redateljskog prvijenca (četverosatnog igranog filma “Renaldo and Clara” iz 1977.) i dva kasnija videospota (“Isis” i “Romance In Durango”), sve te profesionalne videosnimke bile neiskorištene i bačene u mrak ormara. Budući da je Dylan u okviru svoje edicije “The Bootleg Series” još 2002. objavio i dvostruki disk s audiosnimkama turneje iz 1975., pitanje je bilo je li u arhivu ostalo išta vrijedno objavljivanja?
“Društvena zvijer”
Nakon što je Scorsese pokazao da jest, cjelovita potvrda stigla je u vidu golemog box seta “The Rolling Thunder Revue - The 1975 Live Recordings” (Columbia/Sony/Menart) koji na 14 diskova donosi snimke pet čitavih nastupa s turneje, dok su tri diska snimljena na probama, a jedan sadrži rijetko svirane pjesme 1975.
Prolaskom kroz “kutiju” otkriva se raskoš unikatne Dylanove turneje, ali i po tko zna koji put potvrđuje posebnost kantautora koji je kao malo tko u svijetu rocka desetljećima iz temelja revalorizirao i propitkivao vlastite pozicije. Nigdje se to ne vidi i ne čuje bolje nego u koncertnom opusu, na terenu pred publikom gdje je Dylan iz godine u godinu, iz turneje u turneju, pokazivao novog i drukčijeg sebe. Bilo bi lako ustvrditi da “1975 Live Recordings” predstavlja vrhunac opusa u “klasičnom” razdoblju, ali ove su snimke sve samo ne klasične. I dok se drugi kao pijani plota drže utvrđene šprance, Dylanovo skretanje na skliski teren čuje se već na prvim probama 1975. sa suženom postavom banda u newyorškim studijima S.I.R. i hotelu Seacrest u Falmouthu. Te probe donose neke od unikatnih i nikad ponovljenih ili izvedenih pjesama. I dok su snimke pet koncerata poznato prosipanje blaga kantautora u naponu snage – pa čak i ponovljene pjesme koje su stalno bile na repertoaru djeluju zanimljivo iz večeri u večer – Dylan je upravo na probama hrabriji od većine drugih i neusporedivo sposobniji priuštiti radikalno različita čitanja svojih pjesama, tradicionalnih skladbi, novih materijala za tada još neobjavljeni album “Desire” ili svima poznatih klasika iz šezdesetih. Paket ukupno donosi 148 snimaka, od čega 100 nije bilo ranije objavljeno, te knjižicu na 52 stranice, ilustriranu arhivskim fotografijama i esejem Wesleya Stacea.
Krajem 1975. u samo nekoliko mjeseci introvertni Dylan iz tonskog studija s prošlog intimističkog albuma “Blood On The Tracks” pretvorio se u “društvenu zvijer” željnu druženja s ljudima koje je poveo na brzo smišljeno i realizirano putovanje, pretvoreno u jednu od najvažnijih turneja u povijesti rocka. Družeći se sa starim prijateljima poput Allena Ginsberga i Joan Baez, te novim, poput Patti Smith koja je te godine snimala svoj prvi album, mladim glumcem Samom Shepardom, mladom kantautorskom zvijezdom Joni Mitchell, Rogerom McGuinnom iz The Byrdsa, gitaristom Mickom Ronsonom iz Bowiejevih Spiders From Mars koje je Bowie raspustio 1973. i drugima, Dylan je druženje po newyorškim klubovima i zabavama nastavio na turneji s više izvođača, istražujući nove mogućnosti koncertne prezentacije.
Performance umjetnik
Sve bi to bilo neočekivano da već prije nismo imali box set otprilike iste veličine sa snimkama koncerata legendarne turneje iz 1966., pa se uz neka od koncertnih izdanja u sklopu tzv. The Bootleg Series iz raznih razdoblja, opet potvrđuje davni zaključak da je osim kao autor, Dylan zapravo najfascinantniji kao performer, što je do detalja istraženo u tri iscrpna toma djela “Performing Artist” Paula Williamsa. Uz ovo djelo, poznata knjiga “On The Road With Bob Dylan” sudionika turneje Rolling Thunder Larryja “Ratso” Slomana, ostaje najdetaljniji prikaz razdoblja u kojemu je Dylan na istoj pozornici uz sjajan prateći sastav spojio T Bone Burnetta, Micka Ronsona, Joan Baez, Ramblin’ Jack Elliotta, Allena Ginsberga i Joni Mitchell, te prikazivao “predstave” koje su upisane među najuspjelije scenske pothvate proteklih desetljeća.
Dylan je u sklopu možda najbolje diskografske izdavačke serije u povijesti popularne glazbe u otkrivanju sebe i sigurnosti u samoga sebe otišao tako daleko da je pored redovitih box setova s povijesnim materijalima, na 18 diskova objavio i kompletne studijske sessione iz 1965. i 1966. godine, sa svim ponavljanjima i prekidima. Spram tuđih “sabranih djela”, njegova su neusporedivo sabranija i izdašnija.