Treću nagradu osvojio je pjesnik, antologičar, kulturtreger i diplomat Drago Štambuk. Trenutačno je hrvatski veleposlanik u dalekom Brazilu pa nije došao na dodjelu nagrada u hotel Esplanade. Bio je veleposlanik i u Indiji, Egiptu i Japanu. Objavio je veći broj zbirki poezije, sastavljao je antologije, ustanovio je hvaljenu pjesničku manifestaciju Croatia rediviva u Selcima na Braču. Dobitnik je pjesničke nagrade Dragutin Tadijanović. Žiri je Štambuka nagradio za bajkovitu priču \"Praljin sin\", koja je napisana izrazito arhaičnim jezikom. Kako će takva priča doprijeti do suvremenog čitatelja?
– Vjerujem da je jezik moje priče prije poetski nego arhaičan, priča je već dobro komunicirala s članovima žirija, koji su naši suvremenici. Nemam nikakva straha glede njene komunikativnosti. Svaki izraz nađe svoga čitatelja, pa makar i jednog jedinog. I nimalo se ne brinem o brojkama ni o sličnom nadmetanju, osobito ne u samačkom poslu poput spomenutoga. Pisanje, ako je iskonsko – jer takvo me jedino i zanima, izlazi iz apsolutne samoće i samo s njome, s vlastitom samoćom koja druguje s ljudskom nemoći – vodi razgovor, ako uopće razgovara – kaže Drago Štambuk, koji je široj javnosti poznat ponajprije kao pjesnik. Je li mu bilo teško preseliti se među prozaike?
– Nisam se nikamo selio. Pjesnikom, kako me okrstiste, ostao sam i u svojoj nazovipriči. Držim je, ponajprije, poetskom prozom i nisam ni iz čega izlazio niti u išta ulazio dok sam je pisao – tvrdi Štambuk.
Za svojih duljih ili kraćih boravaka diljem svijeta, ponajprije u Londonu, a onda u Indiji, Egiptu (i drugim arapskim zemljama), Japanu i Brazilu, Štambuk je upoznao brojne važne svjetske pisce. S nekima od njih se i dopisivao, družio i sprijateljio. Tako se godinama nagađalo da će čuveni japanski prozaik Haruki Murakami koji voli trčanje u prirodi, doći na rodni Štambukov otok Brač. Misli li pjesnik i diplomat ukoričiti svoja sjećanja na ta druženja s piscima, među kojima je i Carverova udovica Tess Gallagher?
– Zasad nemam takvih namjera, a ni želja – kratko i oprezno odgovara pisac i diplomat.A kako mu konkretno književnički poziv pomaže u veleposlaničkom radu kada se zna da u svijetu postoji jaka tradicija pisaca diplomata.
– Diplomatski posao potrebuje osjećaj za jezik i njegove nijanse. Napisati diplomatsku bilješku lakše je nekomu tko posjeduje taj osjećaj. Što naglasiti, a što ispustiti; čemu se prepustiti i kada završiti – kako prenijeti istinitost viđenja tako da ne antagonizira – bit je navedena posla. Također, voditi razgovor u diplomatskim okolnostima zahtijeva vladanje jezikom na kojemu se komunicira. Dakako, nije sve ni u jeziku. Valja biti utemeljen u činjenicama svjetske povijesti i suvremenosti, u vječnom sukobu između principa i interesa. Potrebno je imati strast i ljubav – biti racionalan i analitičan, a nadasve razumjeti ljudsku narav.
Diplomatu je, kano i piscu, biti posvećenikom univerzalne predaje i općega dobra, na kojima mu je temeljiti istinu o vlastitoj zemlji, a u kontekstu egzemplarne sudbine njegova, i posebice susjednih naroda – odgovara Štambuk.
Kako je trenutačno u Brazilu, zemlji u kojoj se govori portugalski? Pitamo ga koje hrvatske pisce čitaju Brazilci i čitaju li ih uopće.
– Brazilci odnedavno čitaju hrvatskog modernista Radovana Ivšića. Sudjelovao sam zajedno s njegovom udovicom Annie Le Brun u São Paulu u Casa das Rosas na predstavljanju knjige Poesia Reunida, kao prve kompletne knjige prijevoda na portugalski nekog hrvatskog pjesnika. Posebno su ih se dojmile Ivšićeva Mavena i poema Narcis. Također čitaju i uglavnom dobro poznaju djelo Ive Andrića. Znatno ranije tiskano je nekoliko suvremenih jugoslavenskih antologija u kojima je i po nekoliko pjesama hrvatskih autora. Među inima Dragutina Tadijanovića, Gustava Krkleca, Vesne Parun, Jure Kaštelana i Slavka Mihalića – kaže pjesnik koji će i dio ovog ljeta provesti u rodnim Selcima na otoku Braču, na jedinstvenoj manifestaciji koja sljubljuje i kaj i ča i što i pjesnike ovjenčava maslinovim vijencem na Trgu poezije.