Je li vam drago što publika očito voli ovaj film koji je i vaša intimna priča? Punih 15 godina ste pripremali priču, pisali scenarij, dakle stalo vam je bilo da se ta priča ispriča...
Petnaest je godina trebalo da dođe do realizacije filma, od trenutka kad sam počela pisati scenarij. To sam uglavnom i radila kad sam imala volje, vremena i potrebe, ne sve vrijeme u tom duljem periodu. Ta priča se mene ticala i vezana jest za moje odrastanje u Dalmaciji, čini mi se da smo radili iskreno, moglo bi biti da je publika prepoznala upravo to. Jako mi je drago da ljudi dobro reagiraju na film, onda je sve nekako imalo smisla, i taj rad i taj dugi proces.
Istaknuli ste jednom kako na film posebno jako dobro reagiraju žene? Znači li to da se one poistovjećuju, dakako ne možda u istoj situaciji sve, nego u samoj atmosferi filma i položaju žena u RH? Jesu li u Hrvatskoj stereotipi prema ženama tako snažni?
Meni jako puno znači što su ljudi imali potrebu reći da im se svidio, podijeliti svoje mišljenje, ja sam, a i ostatak ekipe, primila puno poruka i poziva raznih ljudi, i iz branše i mimo nje, i sama činjenica da su htjeli kontaktirati govori puno. I znači mi. Zaista mi znači. Opet kažem, jasno je kao dan da su stereotipi prema ženama snažni i snažniji, rekla bih. Ja to vidim svaki dan. Svaki dan, bez pretjerivanja. Pročitala sam na internetu da su antropologinju Margaret Mead studenti pitali što je prvi znak civilizacije i ona je rekla – zacijeljena bedrena kost životinje. Dakle, ako životinja slomi nogu, velike su šanse da će uginuti. Ne može loviti, a vrijeme zacjeljivanja je predugo da bi preživjela bez hrane. Ako je bedrena kost neke životinje zacijelila, to znači da je neka druga životinja odvojila vrijeme i čuvala tu životinju dok joj ta kost nije zarasla. Tako ja nekako gledam i na šanse za promjene položaja žene u društvu. Uz veliku podršku i svijest drugih. Uloga muškaraca u toj promjeni je ključna.
Rođeni ste u Splitu, i niste svoj rodni grad baš štedjeli u „Terezi“. Je li uistinu Split tako „težak“ za ženu? Je li se situacija izmijenila štogod od vremena radnje filma pa do danas i možete li povući paralelu sa Zagrebom gdje danas živite i stvarate?
Nikad se ne bih odrekla djetinjstva i odrastanja u Splitu, malo sam već i umorna govoriti o tome. Više puta sam istaknula da smo generalno jako tradicionalno društvo i da se ta tradicija treba revidirati, a to se svakako tiče i položaja žene u društvu. Ja sam samo imenovala stvari koje sam doživjela ili vidjela. U Zagrebu radim, tu se rodila moja kći i tu mi je dom. Zagreb je jednostavno veći i kad je posao kojim se bavim u pitanju, bolje je biti tu.
Kao što smo rekli, scenarij ste pripremali 15 godina, a redatelj Danilo Šerbedžija kaže da je proteklo osam godina od početne ideje do nastanka filma. Kako je bilo raditi s Danilom, i cijelom filmskom ekipom? Jer rezultat te suradnje je odličan, što pokazuju i nagrade.
Sve smo radili kao tim. Dugo smo se pripremali i ovaj film je produkt jednog lijepog, profesionalnog timskog rada. Ta povezanost nije nestala, svi smo i dalje u toj istoj energiji koja nas je okruživala dok smo bili na setu. Jako mi je drago da je tako, moja producentica Irena Marković je posebna osoba, draga, poštena, vrlo predana projektu i na ovom filmu smo skupa radile deset godina i ta suradnja je i dalje divna. Mislim, Irena mi je prijateljica, više je doživljavam kao familiju, a onda tek kao producenticu. S Danilom je uvijek divno, on je dobri duh svakog seta, također vrlo pošten, a potpuno opušten. Ta kombinacija mi je najdraža. Sve je nekako bilo lijepo, dobro, toplo, a profesionalno i jako sam sretna da je tako.
Film se pojavio u vrijeme pandemije koja je uvelike izmijenila život koji poznajemo. Kako se ta situacija odražava na glumce, kazalište i filmsku industriju te vas osobno? Kad je bila premijera filma, spominjali ste i kratki autorski film koji stvarate. Kakva je situacija s njim? Je li gotov...?
Još uvijek nije gotov, fali mi jedan snježni dan, trebam snimiti nekoliko kadrova u snijegu. Meni je cijela ova situacija s pandemijom strašna i još uvijek ponekad zastanem i ne mogu vjerovati da se zaista događa.
Situacija se odražava na nas, kao i na sve ostale. Ja imam sreću da sam zaposlena u HNK, mojim kolegama i kolegicama koji su samostalni umjetnici nije nimalo lako. Trenutačno radimo novu predstavu u HNK po tekstu Monike Herceg “Gdje se kupuju nježnosti” koji je pobijedio na natječaju za suvremeni dramski tekst i premijera bi trebala biti krajem godine. Treba sačuvati i zdravo tijelo i zdrav duh, taj balans trenutačno je najveći izazov.
Uskoro, 25. studenog, je i premijera predstave „Proces Kafka“ Teatra &TD? O čemu se radi u predstavi?
Predstava je rađena po motivima Kafkina “Procesa”, ali ju je Penović razvio i potpuno drukčije intonirao. Mislim da je Jozefu iz našeg “Procesa” triput teže, jer nema tog sumornog tona koji je kod Kafke dominantan, ta neka nemoć malog čovjeka u sukobu sa sustavom koja se i očekuje, ovdje je to dignuto na novi nivo gdje redikuloznost cijele stvari nije uopće prikrivena, nego potencirana i sve je naglašeno, šareno, privlačno na neki način, kakve u suštini i jesu mnoge zamke u koje danas upadamo, a da ih često nismo ni svjesni.
Nema tu stereotipa, a jos je ruznije.