Poznato je da Hugh Laurie, poznatiji kao dr. House, ima brojne poklonike u svijetu i u nas pa će zasigurno među ljubiteljima njegove televizijske pojavnosti biti najveći broj onih kojima se obraća svojim novim albumom „Didn’t It Rain“. To ne znači da je album lišen kvalitete i sadržaja za istančanije glazbene ukuse, ali njegovo hobističko bavljenje bluesom i srodnim glazbenim žanrovima (New Orleans, latin jazz...) ponajprije je za one koji vole i slušaju tu glazbu na razini atraktivne zvučne podloge spojene s likom omiljenog TV lica. I takvima, što nije nikakvo podcjenjivanje, sve preporuke ovoga albuma.
Za ovu priliku Hugh Laurie ponovno je, kao i na svom debitantskom albumu “Let Them Talk”, angažirao kao producenta i šefa svih glazbenih aktivnosti Joea Henryja. Henry je stavio Laurieja u potpuno sigurno okruženje sastavljeno od kvalitetnih studijskih glazbenika i glazbenu produkciju koja je toliko pomaknuta u “drveni” blues zvuk da ne bude preteško za robu široke potrošnje, a opet ne previše ispeglano (očekivati, naime, da zvuči kao Tom Waits bilo bi ipak pretjerano).
Sâm Laurie nastupa u dvostrukoj ulozi: kao pijanist i pjevač. Iako samouk, kao pijanist nimalo ne zaostaje za svojom grupom, no pjevanje je najslabiji dio cijelog projekta. To najviše dolazi do izražaja u efektnim komadima “Wild Honey” i “Evenin’” kojih se kao podloga ne bi posramio ni Dr. John. Istina, Laurie ne upada u zamku “glumljenja” blueserskog pjevanja, što mnoge – ne samo glumce nego i profesionalne pjevače – vodi u afektaciju (recimo, naša Zdenka Kovačiček), nego mu naprosto glas nije dovoljno snažan i izražajan. Vjerojatno je i to razlog zbog kojeg dosta pjevačkih zadatka izvode gosti, među kojima treba istaknuti Gaby Moreno u zavodljivom duetu “Kiss Of Fire” i Taja Mahala u “Vicksburg Blues”.
Ocjena: 3/5