Sting kičerski devastirao “Police” i svoju bolju glazbenu prošlost

Sting je krenuo na turneju “Symphonicity”, na kojoj praćen londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom izvodi kvaziklasičarke verzije svojih pjesama, u vrijeme kada su njegovi upućeniji obožavatelji diljem svijeta opravdano uvjereni da su najbolji koncerti i dani debelo iza njega.

No, za razliku od fanova iz zapadnog svijeta koji su oni su imali priliku uživu gledati i slušati Stingove vrhunce, njegovi su hrvatski obožavatelji, na žalost, u znatno drukčijoj situaciji. Koncert u srpnju 1997. godine u pulskoj Areni bio je vrlo dobar - u to vrijeme Sting je kao autor i kreativac još imao što za reći, a bend je bio nafilan glazbenicima gladnima jazzy rasviravanja - no prije toga nismo mogli iskusiti iz prve ruke ništa od tih njegovih velikih faza. Čak smo propustili i priliku čuti kako zvuče povratnički koncerti “Policea” 2007. godine, pa je stoga već drugo njegovo ukazanje u dvije godine s nerockerskim programom, ruku na srce, nešto poput skupljanja Stingovih mrvica.

Na žalost, idemo li s pretpostavkom da Sting još uvijek najveći dio obožavatelja vuče iz vremena “Policea”, večerašnji koncert u zagrebačkoj Areni pokazao je da na turneji “Symphonicity” pjesme novovalnoga punk-reggea trija trpe najveće štete. Možda je imalo nekog šarma slušati razbarušenu simfoničarsku “Roxanne” u mjuziklu “Moulin Rouge”, ali, da se radilo o originalu, nikada ta pjesma ne bi postakla ni upola to što jest.

A kada još sam autor tako neprirodno eksperimentira s jednom od najjačih pjesama u svojoj karijeri, čija su suštinska sirovost i jednostavnost u potpunom srazu s klasičarskom pompoznošću (vjerojatno je još gore prošla frankensteinovska “Next To You”), doista bismo mu poručili da se, dok opet ne okupi neki pristojan bend, ovdje više ne pojavljuje.

No, publici koja danas razdragano plješće Stingu živo se fućka za “Police” jer je on uspio istim pjesamama posve promijeniti strukturu svoje publike. Velik dio od desetak tisuća nazočnih bio je jednako razdragan vidjeti njega na sceni koliko i “Šeherezadinog” tumača Onura u publici, što poprilično govori o razini zahtjevnosti “klasike” u obradama. Zapravo, dvoipolsatni koncert zvučao je kao simfonija vjerojatno jedino za vrijeme pjesme “Russians”, dok je ostatak zvučalo kao kvaziromantičarsko kičersko devastiranje Stingove zaostavštine (“Every Little Thing She Does Is Magic”) ili kao da je netko iz originalne glazbene podloge skinuo rock instrumente i ostavio gudače iz pozadine, prepoznatljivije gitarske pasaže i dio bubnjeva.

Ukratko, nisu se proslavili ni Sting, ni Kraljevski simfoničari - u najboljem slučaju, zvučali su korektno, osobito u pjesama koje nisu doživjele nikakve posebne promjene poput “Englishman In New York”, “I Hung My Head”, “Shape Of my Heart”, “Moon Over Bourbon Street” i elegične “Fragile” izvedene za bis. Pa i tada ostaje iznanađujuće da se na sceni nalazi 40 glazbenika, a zvuk nije imao boju, snagu ni volumen. Phil Spector vjerojatno bi to nazvao zločinom protiv glazbe, dok bi uglađeniji George Martin vjerojatno nekim diplomatičnijim načinom dao do znanja da bi se “imalo tu što za popraviti”.

Stingu se mora priznati da na sceni djeluje kao da uživa u tome što radi, ali ni kod njega ni kod Kraljevskih simfoničara ne osjećaju se neko nadahnuće ili osobit razlog za ovu simbiozu koja je, unatoč svim manama i ograničenjima, manje zahtjevnom slušatelju mogla osigurati poneki zabavan i upečatljiv trenutak.