Sting uskoro dolazi pred zagrebačku publiku, ali ovaj put u, za većinu fanova, najprirodnijem i najuzbudljivijem kontekstu. Na svom petom nastupu, u zagrebačkoj Areni 27. lipnja, engleski veteran predstavit će svoje hitove u originalnom, rokerskom izdanju. U povodu toga razgovarali smo s jednim od najvitalnijih veterana otočke glazbene pozornice.
Što vaši hrvatski obožavatelji mogu očekivati od predstojećeg nastupa?
Na turneji Symphonicity predstavili smo moje pjesme u simfonijskim aranžmanima i uz pratnju velikih orkestara. Nakon tog projekta želio sam učiniti nešto sasvim suprotno, vratiti se osnovama, i tako smo osmislili turneju Back to Bass. Uživao sam svirajući ponovo s peteročlanim bendom, i to pjesme koje nisam izvodio dulje vrijeme. Ovoga ljeta nastavit ćemo u tom stilu, uz neke izmjene u set-listi i u samom bendu. Dominic Miller, Vinnie Colaiuta, Peter Tickell i Jo Lawry ponovo nam se priključuju, uz dodatak Davida Sanciousa na klavijaturama. Mislim da imamo sjajan sastav i jako uživamo u zajedničkoj svirci. Glazba je rokerskija, aranžmani su sada ogoljeniji i izvrsno se zabavljamo!
Jednom ste izjavili kako se sreća može shvatiti i kao svojevrsno “preživačko” stanje. “Krave mogu biti sretne – ja sam znatiželjan”. Je li znatiželja najvažniji element kreativnog procesa?
Što se glazbe tiče, mislim da sam uspio ostati djetinje znatiželjan, ali sam zadržao i potrebu da se i dalje usavršavam. Volim se okružiti ljudima od kojih nešto mogu i naučiti. Lako mi postane dosadno, pa sam uvijek spreman prihvatiti nove i zanimljive stvari. U tom smislu, znatiželja i kreativnost idu ruku pod ruku.
Je li vas ista radoznalost motivirala da snimite albume poput Symphonicities? Na koji ste način odabrali skladbe za taj projekt?
Da, želio sam vidjeti što će se dogoditi s mojim pjesmama kada im odjenem orkestralno ruho. Mnogo njih se sasvim prirodno uklopilo u kontekst klasične glazbe. Dijelovi mojeg opusa već su ranije sadržavali malo Bacha i Prokofjeva, pa je s tim pjesmama odmah bilo lako. Druge su pak donijele velika iznenađenja. Na primjer, nisam mislio da će pjesma poput “Next To You” profunkcionirati na taj način, a pokazalo se da sam bio u krivu – zazvučala je nevjerojatno dobro!
Koja je osnovna razlika kad radite s velikim orkestrom u odnosu na “smanjeni” format rock-sastava?
U tehničkom pogledu, rad s orkestrom iziskuje više koncentracije. S rock-grupom se možete ponašati spontanije, promijeniti tonalitet ili učiniti pripjev drugačijim. S orkestrom se morate držati partiture.
Poznati ste kao skladatelj i pjevač, ali i kao glumac, aktivist... Kako sve te uloge uspijevate pomiriti i na koji su način one povezane?
Nikada se nisam želio predati samo jednoj ulozi, jednako u glazbi i životu. Kreativna sloboda znači uspjeh, i naporno sam radio da dosegnem razinu na kojoj tu slobodu mogu uživati.
Slušate li nove bendove, novu glazbu?
Nastojim slušati klasiku, ali također uživam u onome što radi Lady Gaga. Izgleda mi kao da se dobro zabavlja, a to je osnova svega. Moja kći, Coco, također stvara izvrsnu glazbu sa svojim bendom I Blame Coco. Jako se njome ponosim.
Upadnete li ponekad u stanje kreativne blokade, kad jednostavno niste u stanju proizvoditi novu glazbu unatoč naporu? Kako se nosite s time?
Tijekom karijere doživio sam više takvih situacija. S godinama postajem sve kritičniji i zahtjevniji prema svom radu, a to može dovesti do točke kada se ono kreativno dijete unutar mene počne gušiti. Sve što radim rezultat je izravne inspiracije, a nju nije uvijek lako pronaći: taj proces nekad je doista težak, a katkada sve dođe lako i bez problema. Trebam samo čekati da inspiracija stigne i biti spreman kad se to dogodi.
Je li istina da ste jednu od vaših najpopularnijih pjesama, “Every Breath You Take”, napisali u samo pet minuta? Ima li komponiranje za vas terapeutski učinak?
“Every Breath You Take” se ustvari napisala sama. S jedne strane ona je nastala na uobičajen način, a s druge je povezana s nečim jedinstvenim. Uživam u tome da se – pišući pjesme – stavim u poziciju druge osobe i zauzmem stav koji nije nužno moj. Nadahnuće može stići unutar mene samog ili iz nekog zamišljenog izvora.
Objavili ste i aplikaciju za iPad koja dokumentira 25 godina vaše karijere. Kako je došlo do te ideje?
Uvijek nastojimo pronaći nove načine koji će glazbu približiti publici. iPad App je vrlo inovativna stvar, a podsjeća na dane kad bih kupio album, vinilni LP, i uživao i u fotografijama i tekstu otisnutom na ovitku. Tako sam dobivao dojam o nastanku albuma, a to je ono što nedostaje digitalnom dobu. Sastavljajući box-set 25 Years, shvatili smo kako to obilje materijala iziskuje odgovarajući medij, a iPad App se nametnuo kao prirodno rješenje. Tu su sati videomaterijala, stotine fotografija i mnoštvo drugih stvari. To smo ponudili kao besplatni download, jer nitko to nije učinio prije, pa nismo znali ni koliko košta!
Možete li iz vašeg kataloga izdvojiti album koji posebno volite?
Nemoguće je izabrati samo jedan, svaki od njih je poseban. To je kao da ste me pitali koje mi je dijete najdraže. Sve ih volim!
Dio vremena provodite i na vašoj farmi u Toscani. Što vas je privuklo “seoskom” načinu života i pridonosi li taj povratak prirodi vašoj glazbenoj kreativnosti?
Supruga Trudie i ja zaljubili smo se u Italiju već pri prvom susretu s tom zemljom, a kad smo pronašli vilu Palagio, svidjela nam se njena udobnost. To je divna vila, na brežuljku iznad maloga grada, s mnogo prostora... Volim tamošnju hranu i ljude, povijest i kulturu koja uključuje vino i glazbu. To je vrlo nadahnjujuće mjesto – ondje sam skladao puno svoje glazbe.
Šteta što nije došao s POLICE!