Otkako je krajem sedamdesetih s “The Police” postao dio pankerske scene, iako oni punk zapravo nikada nisu bili, Gordon Sumner-Sting ostavljao je dojam drukčiji od ostalih junaka toga vremena. Razlikovao se već po svom backgroundu - za razliku od većine sudionika tadašnje scene koji su dolazili s ulice kao sitni kriminalci ili naprosto bijesni dečki, Sting je prije “Policea” svirao - jazz. Iz toga vremena ptječe i njegov nadimak (osa) jer je neprestano nastupao u vesti sa žuto-crnim linijama i djelovao poput ose. Podatak o njegovu glazbenom backgroundu govori govori da je u startu njegov razvojni put bio predodređen za veće (stilske) udaljenosti. Već je s “Police” i njihovom mješavinom novoga vala, reggea, soula i kojekakvih drugih žanrova, bilo jasno da se radi o glazbenicima izrazite rafiniranosti. U slučaju samoga Stinga, i to da se radi o iznimno suptilnoj autorskoj osobnosti. Netko će možda reći da je takvo što preuzetno reći za autora hitčina “De do do do, de da da da” ili “Every Little Thing She Does Is Magic, ali kad takvi pjesmuljci dođe nakon “Message In The Bottle”, “Bring On The Night” i “Walking On The Moon”, tada se stvari naprosto morao procjenjivati drukčije.
Na prvom solo albumu “Dream Of The Blue Turtles” (1985.) okupio je grupu punokrvnih jazzera (Kenny Kirkland, Darryl Jones, Omar Hakim, Branford Marsalis), a na sljedećem “... Nothing Like The Sun” d(1987.) do kraja iskazao svoje skladateljsku raskoš naprosto nadžanrovskih klaiska za sva vremena poput “Fragile”, “Be Still my Beating Hart”, pa i regeovskom “Englishman In New York”. Upravo ta “nadžanrovnost” njegovih pjesama daje mu za pravo, odnosno čini vjerodostojima njegove izjave da najnovijim “simfonijskim” izvedbama svojih pjesama ne glumi dokonu, pretencioznu zvijezdu, niti da kupuje vrijeme do novih nadahnuća u pop-rocku, nego da su upravo te i takve verzije odraz njegovih vlastitih interesa i glazbenih želja u ovom trenutku.