Niti prijeteće brojke o broju zaraženih Covidom 19 niti zagrebački popularni Cener nisu spriječili početak Bobijevih dana smijeha u Histrionskom domu.
Prva festivalska večer koja je prošla bez uobičajene ceremonije i govora pripala je premijeri predstave "Bila je to ševa" izraelskog dramatičara i romanopisca Ephraima Kishona koji je zahvaljujući uredniku Zlatku Crnkoviću iz biblioteke Hit svojedobno bio silno popularan u ovim krajevima. Doduše, popularnost mu se, što se kazališnih daski tiče, nije istopila niti do današnjih dana jer svako malo neko kazalište ili kazališna trupa izvede poneko djelo ovog plodnog pisca.
Komediju koja parodira Shakespeareovu tragediju "Romeo i Julija" režirala je vjerna histrionskom duhu koji voli improvizacije i aktualizacije Lea Anastazija Fleger, a tekst je preveo Ivan-Goran Vitez. Za histrionske standarde, scena (Irena Kraljić) i kostimi (Elvira Ulip) bili su prilično raskošni, što Kishonov komad i zahtijeva, a bilo je potrebno angažirati i Anu Majhenić-Herceg koja je potpisala scenski pokret.
Glavni motor ove kišonovske komedije u kojoj Romeo i Julija ne umiru poslije tajne svadbe u Veroni, nego žive svađalački i dosadnjikavi bračni život sa divljom tinejdžericom Lukrecijom trebali su biti glumci. No, komad sa šest likova,među kojima je i onaj samog 'labuda s Avona', raspolagao je sa samo tri glumca, pa je putena Vanda Winter morala igrati čak tri uloge i to iznimno eteričnu, premda pomalo histeričnu Juliju, raspusnu staru dadilju i rokerski raspoloženu kćerku Lukreciju. I iskazala se u sve tri uloge. A Romeo koji neumjereno jede mladi luk (vonjalo je itekako u prvim redovima gledališta), ali i seksom opsjednuti domalo stogodišnji fratar Lorenzo bio je sve vispreniji histrionski prvak Hrvoje Klobučar. Kao pomalo rezignirani i distancirani Shakespeare, sa energičnim se ljubavnim parom koji je preživio mitsko ljubavno trovanje, dobro sljubio Zlatko Ožbolt. A da je predstava trajala frtalj sata manje, dojam bi bio i puno bolji.