Što je muškarac bez brkova?

Učestalo ispaljivanje ćoraka u domaćim kinima ipak je imalo utjecaja na hrvatske filmaše. Suočeni s ignoriranjem publike, ali i podcjenjivačkim procjenama da su i malobrojni dobri rezultati zapravo samo slučajnost, domaći redatelji posljednjih godina itekako se trude snimiti film koji bi vratio gledatelje u kina pa ni ne čudi što je komedija, u svim svojim oblicima, postala najdominantniji žanr hrvatske kinematografije.

Pametan potez u toj bitki povukao je Hrvoje Hribar odlučivši ekranizirati roman Ante Tomića "Što je muškarac bez brkova?", koji se svojom popularnošću, ali i pitkim humorom, nudio kao idealan izbor. (Iskoristimo priliku da naglasimo kako se Tomić u kasnijim zavrzlamama nije pridružio Renatu Baretiću i Ivici Ivaniševiću, dvojcu scenarista izvorne inačice, koji su sudski pokušali zabraniti prikazivanje filma.) Naravno, sam odabir materijala nije jamčio siguran uspjeh pa zato Hribar na kraju može itekako biti zadovoljan što se za film može kazati da je jednako dobar kao i knjiga.

Iako je pri adaptaciji napravljeno niz promjena, što je bilo neophodno jer Tomićevo djelo ima pregršt likova i dramaturških rukavaca, kostur priče je ostao isti, kao što je ostalo isto i vješto balansiranje između humora i melodrame. Tu se Hribar posebno iskazao pametno iskoristivši Tamaru Obrovac i njezinu pjesmu "Daleko je", koja vrlo dobro podcrtava emocionalni naboj filma. Doduše, nekoliko je tu "narodskih" fora previše, no i to je dobrim dijelom Tomićeva ostavština. Zbog svega toga jasno je da Hribarov film u nešto manje od dva sata pruža izuzetno gledljivu i na trenutke potpuno zabavnu priču koja, nažalost, ima određeni niz mana.

Ljubavna priča između udovice i svećenika, liječenoga alkoholičara, koja drži osnovu radnje cijeloga filma, prilično je dobro odrađena, osim pomalo zbrzanoga kraja, i lagano će privući pažnju gledatelja, ali poveći broj nedefiniranih sporednih likova (svećenikova pomoćnica, lokalni PTSP-ovac....) bespotrebno opterećuje cjelinu. Još kada se nadoda na trenutke pretjerano izrugivanje likovima, posvetu ljudima dalmatinske zagore ipak je bolje napravio Sviličić u "Oprosti za kung fu"  vidljivo je da se dramaturškim brušenjem film još bolje mogao dotjerati.

No sve te mane nestaju pred najjačim adutima filma
snažnim glumačkim nastupima Zrinke Cvitešić i Leona Lučeva. Delikatno utjelovljivanje braće blizanaca Lučev je odlično odradio, ali prava zvijezda filma nesumnjivo je Zrinka Cvitešić. Iznimno uvjerljiva i u ljubavnim i u humorističnim scenama, gotovo bez ijedne pogreške odglumila je tvrdoglavu zaljubljenu udovicu, pa iako bi bilo pogrešno kazati da je samo na svojim plećima iznijela film, nema nikakve sumnje da bi bez nje "Što je muškarac bez brkova?" puno izgubio. (J. J.)