Što me razveselilo na Interliberu

Prošlo je već desetak dana od "Interlibera", pa se mogu pomalo sređivati dojmovi. Moj temeljni dojam je iznenađenje, i to ugodno.

  Jer, otišao sam onamo posljednjega dana navečer, kad su već poslovni rezultati izložbe morali biti jasni, i kad su se na štandovima mogli zateći šefovi, ili čak i vlasnici većine nakladničkih kuća. I, koga god sam od njih poznavao, postavio sam mu isto pitanje: kako ide? Jedan kaže: nije loše; drugi veli: dobro; treći uzvikuje: super!

Eto, otuda dolazi moje iznenađenje. Jer, u Hrvatskoj inače nikada ni od koga nećete čuti da mu dobro ide. Svi uvijek kukaju i svi se predstavljaju kao ljuta sirotinja. Biznismen koji okreće milijune jamra posve isto  rabeći čak i iste riječi  kao i sirotan koji skuplja plastičnu ambalažu, pa vam dođe da mu tutnete u džep dvadeset kuna za kruh i jeger.

  Nije teško dokučiti odakle to dolazi. Jedni cvile zato što znaju da ima mnogo siromašnih ljudi, pa ih ne žele ražalostiti svojim imutkom. Drugi leleču zbog toga što su se obogatili na nepošten način, pa nastoje dokazati kako nisu bogati. Treći zapomažu jer su praznovjerni pa se boje da ne ureknu sreću. Četvrti kukaju iz svojih razloga, peti iz svojih, ali kukaju svi i uvijek.
 
A što je najvažnije, to se od svih i očekuje. U našoj sredini naprosto je nepristojno priznati da si imućan, jer to vrijeđa one koji imućni nisu. Vidi se to po činjenici da je isto tako nepristojno biti i uspješan, pa makar taj uspjeh i ne donosio nikakve materijalne koristi. Uspješnog čovjeka svi složno nastoje pretvoriti u neuspješnog, ne bi li se tako uspostavila ravnopravnost u beznačajnosti.

  Ukratko, priznati da si dobro poslovao, mi tradicionalno držimo ordinarnim bezobrazlukom, a ujedno i radom u korist vlatite štete. A sad odjednom čujem od ovih izdavača i knjižara da im ide super, ili da su poslovali dobro, ili bar da im nije sasvim loše. Što bi to moglo značiti?
 
  Meni se čini da je ta pojava važna prije svega na dugi rok. Ne bih, dakle, brzao sa zaključkom kako je ove godine našoj knjizi odjednom krenulo i kako ćemo odsad imati veliku čitanost i visoke naklade. Ali, spreman sam povjerovati da se događa neka promjena u našem sustavu vrijednosti. Kao da više nije najbolje i najotmjenije biti sirotinja i kukati, nego se sad i zarada počela cijeniti. Kao da je uspjeh ušao u modu. A ljudi od knjige  senzibilni kakvi već jesu  prvi su to osjetili i stali se hvaliti uspjehom. Pa pomišljam: možda ćemo jednoga dana doživjeti da u Hrvatskoj uspjeh ne bude sramota. Možda ćemo, drugim riječima, postati normalna zemlja.

  Jedva čekam novi "Interliber" pa da vidim ako se trend razvija.