Stolnik je za kameru ili auto davao sliku!

U noći, 16. na 17. svibnja 1991. godine, u svojem skromnom domu u mjestu Donja Voća ubijen je Slavko Stolnik, slikar i kipar koji se bavio i pučkom medicinom. Šesnaest godina poslije, na obljetnicu smrti toga kontroverzna i već pomalo zaboravljena slikara naivne umjetnosti, koji je za života postao fenomen, podsjetila je izložba njegovih slika i crteža iz zbirke varaždinskog kolekcionara Vladimira Malogorskog u Muzeju Mimara.

Malogorski je prijateljevao sa Slavkom Stolnikom više godina i bio osoba od slikarova povjerenja. Jedan od malobrojnih. Upoznali su se slučajno, posredovanjem supruga tajnice u uredu Malogorskog koji je obavio mjerničke poslove prije gradnje Stolnikove kuće. Malogorski i Slavko Stolnik postali su prijatelji.

Devize u novinama
Slavko uglavnom nije prodavao svoje slike. Rekao bi mi: “Donesi mi kameru!” Kad bih mu donio kameru, on bi mi zauzvrat dao svoju sliku. Drugi bi mi put rekao: “Daj mi auto, evo ti slika!” No, to ne znači da nije imao novca. Znam da je više svojih slika prodao galeriji Hell u Munchenu za veću svotu novca. Pomno je tadašnje hrvatske dinare mijenjao u devize, zamatao ih u novinski papir i čuvao.
Iako je imao televizor, nije gledao program. Ni radio nije slušao, a nikad ga nisam vidio da čita novine – kazao je Malogorski.

Iako su žene čest motiv njegovih slika i erotskih crteža, Slavko Stolnik se nikad nije ženio. Znao je reći da žene sputavaju razvoj velikih ljudi.
– Početkom devedesetih, dok je bjesnio rat u Hrvatskoj, obavještavao sam ga o napredovanju Hrvatske vojske na ratištima. Rekao sam mu tada da je potpisan mirovni sporazum između EU i Hrvatske, na što mi je kao iz topa odgovorio: “Taj ugovor ništa neće vrijediti tako dugo dok ga ne budu potpisali Amerikanci.” Govorio je da bi se hrvatski dugovi mogli vratiti prodajom njegovih slika i da je politika zlo čovječanstva – prisjeća se Malogorski.

Susret s Rabuzinom
Varaždinski kolekcionar kaže da je Stolnik bio slikar prirode i da nikad nije radio prema predlošcima.
– Kad bi slikao, kao da je bio u transu. Govorio je da ga slikanje jako psihički i fizički iscrpljuje. Alat za bakrotisak darovao mu je Ivan Rabuzin, ali se njime Stolnik nikad nije koristio – otkrio je Malogorski, koji je organizirao i svjedočio prvom susretu Slavka Stolnika i Ivana Rabuzina u Rabuzinovu velebnom domu u Ključu pokraj Novog Marofa. Rabuzin je Stolnika poticao da i dalje slika.

Malogorski je također bio nazočan za susreta slovenskog pučkog tribuna Krambergera, koji se svojedobno bio kandidirao za predsjednika Dežele, i Stolnika u dvorcu Šaulovec. Oboje su tada, napominje Malogorski, jedan drugom prorekli sudbinu. Kramberger je rekao Stolniku da će ga ubiti zbog novca, a on je Krambergeru rekao da će njega ubiti zbog politike.
Javnosti je malo poznato da je Vladimir Malogorski među prvima došao u kuću Slavka Stolnika, nakon njegova ubojstva. Dan prije Malogorski je došao do Slavka u Donju Voću radi potpisivanja Stolnikovih serigrafija koje su tiskali.

Pučki iscjelitelj
– Stolnik je bio pučki iscjelitelj, imao je izniman talent da pomogne ljudima sugestijom. Dan prije nego što je ubijen kod njega su bili neki ljudi iz Tuzle, koji su od njega tražili pomoć. Nisam imao vremena čekati na potpise serigrafija i rekao sam mu da ću doći sutradan. Kad sam oko podneva drugi dan došao u njegovu kuću, odmah sam zamijetio da nešto nije u redu. Kuća je bila otvorena, centralno grijanje je radilo, svjetla su bila upaljena.

Otišao sam k Slavkovu bratu Stjepanu, koji je stanovao u blizini, i rekao mu što sam vidio te da treba pozvati policiju. Poslije su se moje slutnje, na žalost, potvrdile – ispričao je Malogorski, dodavši da je Stolnik imao i do stotinjak pacijenata na dan, ljudi koji su dolazili k njemu tražiti pomoć za liječenje bolesti i drugih tegoba. Čak su liječnici iz Njemačke dolazili k njemu na tretmane.

Najviše bi ga, kaže Malogorski, ražestilo kada bi tko kritizirao njegovu umjetnost. Ispričao je kako je Stolnik nacrtao njegov portret. Jedan je odvjetnik k njemu došao da ga nauči crtati.
– Već su bila 23 sata kada je uzeo olovku i nacrtao moj portret. Dva je puta portretirao i Ivana Rabuzina. Iako je poznatiji javnosti kao naivni slikar, bio je i uspješan kipar. Od gline bi radio skulpture te bi ih povezivao kako bi prikazao, primjerice, proštenje. O njegovu kiparskom opusu premalo se zna. Zapravo, prava je šteta što se Stolnikovo slikarstvo više ne promiče, da u Donjoj Voći nema njegove galerije. Nadam se ipak da će u novoj galeriji moderne umjetnosti u Varaždinu i neke Stolnikove slike i crteži iz kolekcije koju sam darovao gradu naći mjesto – poželio je Malogorski.

A Slavko je mnoge svojim načinom življenja iznenađivao. U kući je imao, primjerice, tri kupaonice, ali se prao vodom iz lavora. Volio je jesti jaku, masnu, ljutu hranu. Posebno čvarke. Često bi zaspao za stolom, za ručkom. Volio je piti pivo i rakiju, a malu bačvicu s rakijom imao je na stoliću pokraj kreveta.

– Različito se Slavko ponašao kad je bio u društvu s više ljudi i kad smo razgovarali u četiri oka. Tada je bio otvoreniji. Jedino o čemu nije želio razgovarati bio je njegov boravak u Francuskoj, kamo je otišao 1959. godine i proveo četiri godine. Iz Pariza se nije nikome javljao i taj dio Slavkova života i za mene je velika nepoznanica – rekao nam je Vladimir Malogorski, koji u svojoj kolekciji ima pedesetak Stolnikovih slika i crteža.