The Black Keys u dvijetisućitima postali su jedno od najuspješnijih novih rock-imena sklonih korijenskom rocku, a dvojac koji ga čini, gitarist Dan Auerbach i bubnjar Patrick Carney, nakon The White Stripesa dokazao je da veliki komercijalni uspjeh mogu postići i formalno “čudne” sviračke postave s minimumom članova. No zato je njihov zvuk bio prilično maksimalizirana i glasna retrospektiva i naklon korijenima rock-glazbe, na koje su se majstorski referirali svojim radom.
Sjećam se kad sam ih gledao uživo 2011. u Amsterdamu pred desetak tisuća ljudi, na prvoj turneji na kojoj su sa sobom za jedan dio poveli basista i klavijaturista. No onaj dio u kojem su na bini bili samo njih dvojica bio mi je draži i ništa nije nedostajalo. Nakon toga stigli su i na zagrebački INmusic 2014. Neočekivanu stanku u snimanju albuma od pet godina priveli su kraju 2019. albumom “Let’s Rock”. Nakon toga pandemija je njih i mnoge druge opet stavila “na pauzu”, ali prošle su godine objavili album blues-obrada “Delta Kream”. Novi album “Dropout Boogie” s vlastitim pjesmama opet je strastvena rekapitulacija zvuka šezdesetih i sedamdesetih, u kojem gitaristički rifovi i potmuli hipnotički ritmovi čine da se Lenny Kravitz čini kao šminkerska pop-varijanta sličnih utjecaja. The Black Keys su klasa za sebe i dobro znaju povezivati mnoge smjernice pa plesni početak albuma sa soul-zvukom u melodičnoj “Wild Child” – prvom singlu na kojem su im autorski asistirali Angelo Petralgia iz Kings of Leon i Greg Certwright iz Reigning Sound – slijedi sjajan plesni psihodelični disco “It Ain’t Over”, u kojem im opet pomaže Cartwright. Hipnotičke melodije i dodaci arhivskih sintesajzera na temeljnu svirku dvojca odličan su uvod u album na kojem se u deset pjesama odmotavaju svi znani ukrasi svirke The Black Keysa.
Boogie i delta-blues pomiješani s marcbolanovskim rifovima (“Your Team Is Looking Good”) dovode i do gostovanja gitarista ZZ Topa Billyja Gibbonsa u “Good Love”, u kojoj se spajaju dvije generacije poklonika masnog gitarističkog zvuka iz sedamdesetih. Soul-balade poput fenomenalne “How Long” jedini su predah u potmuloj svirci koja album završava dojmljivim triptihom pjesama tipičnih za The Black Keys.