Straussovi valceri, koračnice i polke bez kojih nema Nove godine

Najprije zatrepere gudala nad žicama violina, pa se s tri prepoznatljiva tona oglase rogovi, a odgovore im flaute i pljesak koji prekida glazbu. Tek nakon što dirigent zaželi sretnu Novu godinu publici u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina i milijunima pred televizorima, Bečki filharmoničari ponovno zasviraju polagani uvod i otmjeno ga ubrzavaju sve dok u tročetvrtinskom zamahu ne poteče "Na lijepom plavom Dunavu".

Već više od pola stoljeća svakog prvog siječnja ponavlja se ovaj ritual. Bečki novogodišnji koncerti održavaju se od 1939. godine, a od 1958. obvezno završavaju spomenutim valcerom Johanna Straussa sina i "Radetzkyjevim maršem" Johanna Straussa oca. Iznimke su bile samo 1967., kada je dirigent Willi Boskovsky "Na lijepom plavom Dunavu" uvrstio u regularni program koncerta, te 2005., kada je Lorin Maazel na kraju izostavio trijumfalnu i radosnu koračnicu u znak poštovanja i pijeteta prema žrtvama tsunamija.

Posljednji bečki novogodišnji koncert gledalo je više od 50 milijuna ljudi u isto toliko zemalja širom svijeta. Tako će biti i ove Nove godine kada će pred Bečkom filharmonijom ponovo stajati maestro Mariss Jansons, jedan od najvećih dirigenata današnjice. Na taj dan na tom mjestu i stoje samo najbolji, ali Straussovi valceri, polke i koračnice sviraju se ne samo u Beču nego su postali globalni zaštitni glazbeni znak Nove godine. Na svojim također već tradicionalnim prednovogodišnjim balovima u Lisinskom svako toliko ih svira i Zagrebačka filharmonija. Tako je bilo i na koncertu 30. prosinca 2006. godine, čiju snimku na CD-u od danas možete kupiti na svim kioscima uz Večernji list za samo pet kuna i tako si osigurati jedan od najvažnijih sastojaka svakog pravog dočeka i proslave Nove godine: "Na lijepom plavom Dunavu" i ostale vječne hitove kralja valcera Johanna Straussa mlađeg.

Posebna je sentimentalna vrijednost ovog CD-a u tome što je na tom koncertu dirigirao Vjekoslav Šutej, posljednji šef-dirigent Zagrebačke filharmonije koji je prerano, pokošen bolešću, 2009. preminuo. In memoriam koji počinje uvertirom "Šišmiša", a završava najljepšim valcerom, svakako je nešto na što bi se Šutejev brk sa zadovoljstvom i odobravanjem nasmiješio.