Strukovne nagrade ne smiju se dodjeljivati po principu “ja tebi, ti meni”

Godinama se čuju primjedbe kako Nagradu hrvatskog glumišta treba hitno reorganizirati i mijenjati. Uz to se uglavnom povlače argumenti o prevelikom broju nagrada, što samu svečano dodjelu čini dosadnom i monotonom, o nelogičnosti kategorija, o kičastoj završnoj priredbi, koja je sve samo ne istinska svečanost teatra. No, ono što se najrjeđe spominje temeljni je problem: Nagrada hrvatskog glumišta – već odavno – nije odraz sezone koju smo odgledali u našim teatarskim kućama, a samim tim nije potvrda najboljih dostignuća, što je i doprinijelo tome da ugled gubi brže od naših političara.

Tako je bilo lani, kada za najbolji balet nije nominirana “Ana Karenjina” HNK Zagreb, tako je i ove godine kada je žiri ponovno vrlo grubo zakinuo upravo središnju teatarsku kuću. Naime, događaj kazališne sezone koju je trebala zaokružiti sinoćnja svečanost svakako je hrvatska praizvedba drame “Tri zime” Tene Štivičić, koju je u HNK Zagreb režirao Ivica Buljan. To je bio kazališni događaj sezone i po tome što je u hrvatski teatar stigla drama koja je prvo izvedena – i nagrađena – na svjetskoj sceni i po tome što će je povijest hrvatskog teatra zauvijek pamtiti kao prvu veliku hrvatsku dramu 21. stoljeća, ali i po nizu zaista sjajnih uloga koje je Tena Štivičić napisala, Ivica Buljan režirao, a izveli velikani našeg glumišta prevođeni Almom Pricom, Ksenijom Marinković, Ninom Violić i Dragonom Despotom, te činjenici da je upravo to predstava koju je prepoznala publika i za koju se i danas, čak pola godine nakon premijere, na blagajnama zagrebačkog HNK traži ulaznica više.

I kao da nije bilo dovoljno što tadašnji ministar kulture nije smatrao da je njegov posao da bude u kazalištu u večeri hrvatske praizvedbe te i takve drame, tako je i žiri ovogodišnje Nagrade “Tri zime” spomenuo samo dva puta: u nominaciji za najbolji dramski tekst, što nisu nikako mogli izbjeći, te u nominaciji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, ženska uloga gdje zapravo uvijek nedostaje pogodnih kandidata, pa je tako u tu kategoriju ušla Luca Anić, koja je zaista pamtljiva u ulozi Lucije Kos u “Tri zime”, ali to d nije najbolja uloga u toj predstavi, kako to nominacije sugeriraju.

Da bi stvar bila gora, priča o ignoriranju “Tri zime” ima i svoju kolateralnu žrtvu, a to je predstave “Hinkemann” Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Igora Vuka Torbice. Ta je predstava u završnu bitku za nagrade ušla s najvećim brojem nominacije, ali bez onog istinskog izazova, da se za njih izbori u bitki s najboljima. Time je ponajviše oštećen upravo gost iz Srbije, redatelj koji je prije nego što je puhnuo u trideset svijeća na rođendanskoj torti na zagrebačkoj sceni ostvario zrelu i promišljenu režiju kakvu rijetko vidimo i kod njegovih mnogo iskusnijih kolega.

Stoga ako već “Ana Karenjina” nije bila dovoljan gaf, možda će “Tri zime” biti argument preko kojeg se ne prelazi i zbog kojeg će kazalištarci sami shvatiti da bit njihove nagrade nije u principu “ti meni, ja tebi”, kao ni podobnostima bilo koje vrste.