Stvarnost je dramatičnija 
od kazališta

Dok slave nagrade osvojene na netom završenim 40. Danima satire Fadila Hadžića (onu Bobe Jelčića za najboljeg redatelja i dvije glumačke koje su pripale Ani Begić-Tahiri i Vanji Matujec), sezona u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu još nije gotova. Štoviše, 30. lipnja imaju premijeru. Balet pleše “Petra Pana” Brune Bjelinskog, u koreografiji Giorgia Madije, gosta iz Italije, koji intendantica HNK Zagreb Dubravka Vrgoč najavljuje kao veliki baletni spektakl u kojem njeni plesači “lete”.

Najkraći mogući rezime sezone koju završavate “Petrom Panom” – je li to senzacionalni uspjeh predstave “Tri zime”?

Da, senzacionalni uspjeh “Tri zime”, ali to nije sve. To je i veliki uspjeh klasičnog baleta “Romeo i Julija”, pa Mozartova “Figarova pira”... Sigurna sam da će se sezona pamtiti i po povratku na hrvatske pozornice Josipa Kosora u Magellijevu smionom scenskom iščitavanju “Žene” i “Café du Dôme”, po autorskom projektu Bobe Jelčića “Na kraju tjedna”, što su potvrdili i Dani satire Fadila Hadžića, hrvatskoj praizvedbi Verdijeve “Sicilijanske večernje”.

Za sljedeću sezonu već je na računu za program 600 tisuća kuna manje. Što će se dogoditi ako novca bude još manje?

Morat ćemo smanjiti broj premijernih naslova. Učinili smo to već prije mjesec dana kada smo saznali za smanjenje programskih sredstava. U ovoj sezoni izostala je tako najavljivana Brecht-Weillova “Opera za tri groša”, a u sljedećoj smo morali odustati od Puccinijeve opere “Djevojka sa zapada” i novog dramskog teksta Ivora Martinića. Smanjenje broja izvedbi, a ne umjetničke kvalitete, jedini je mogući odgovor na financijske restrikcije.

Kako uopće složiti repertoar središnjeg nacionalnog kazališta u zemlji u kojoj se politička situacija mijenja iz dana u dan, u kojoj je nemoguće umjetnički se referirati na vrijeme u kojem živimo?

Kazalište danas, barem u nas, ne može slijediti stvarnost, napose ne onu dnevnopolitičku. Nemoguće je, naime, pohvatati brzinu kojom se situacije iz minute u minutu mijenjaju i u kojoj jedna informacija, ili jedna u nizu dnevnih presica, u potpunosti izvrće prijašnju sliku, a time poništava i projekciju bilo kakve stabilnosti. Teatar se u takvoj stvarnosti ne snalazi. I to stoga što je naša stvarnost dramatičnija i teatralnija od bilo kojeg teatra. I ako definiramo teatar, po onoj staroj definiciji, kao zrcalo stvarnosti, slika u tom zrcalu sada bi bila toliko pomućena da bi se i gledatelji u toj stvarnosti s lakoćom pogubili. Zato smo se u sljedećoj sezoni odlučili za klasični repertoar, djela koja postavljaju univerzalna pitanja što stoljećima i desetljećima nude identifikacijski okvir milijunima gledatelja otvarajući prostor za scenska upisivanja nekih od autentičnih simptoma ili opsesivnih tema i našeg svijeta. Vjerujemo da ponovno možemo nešto naučiti od Shakespearea, Molièrea, Čehova, Verdija, Čajkovskog ili Prokofjeva kako bismo što lakše preživjeli ova turbulentna i zahtjevna vremena.

Zašto je važno imati djela koja nastaju za HNK Zagreb – poput “Ljudi od voska” Mate Matišića ili baleta “Glembajevi”?

Držim da je nacionalno kazalište dužno promovirati suvremeno stvaralaštvo, i to dramsko, operno i baletno. Odlučili smo se zato naručivati dramske tekstove od onih dramskih pisaca koji su se dokazali na ovim prostorima, a njihova djela nikada nisu izvođena u našoj središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. “Ljudi od voska” primjer su za to, i sigurna sam da će Matišićeva drama, u kojoj pisac hrabro progovara o nekim fenomenima suvremenosti, itekako zaintrigirati gledatelje. S druge strane, čini mi se isto tako važnim, ali i hrabrim jednu od naših amblematskih drama kao što su to “Glembajevi” predstaviti u baletnoj formi te na taj način možda i izmijeniti perspektive gledanja na to slavno Krležino djelo.

Opera ponovno kreće u velike koprodukcije, kakve to izazove nosi, a kakve su prednosti takvih angažmana?

Prednosti su svakako financijske, ali izazovi su puno veći. Koprodukcijama se otvaraju i različite mogućnosti suradnje između dviju ili više kazališta i suradnja između umjetnika iz različitih sredina. Cijeli operni svijet danas funkcionira kroz koprodukcije, čime se omogućava veća fluktuacija istih djela, a time i mnogo veći broj gledatelja. Nakon ove mariborske, u sezoni 2017./18. čeka nas koprodukcija s pariškom Operom Comique za koju smo prije nekoliko mjeseci osvojili prestižnu nagradu Fedora.

Hoćemo li u novu sezonu ući s Festivalom svjetskog kazališta ili mu zaista prijeti stanka?

Još uvijek ne znamo hoće li Festivala svjetskog kazališta uopće biti. Nakon skromnih sredstava koje smo dobili od Ministarstva kulture nadamo se da će Grad Zagreb omogućiti barem da u ovoj sezoni izvedemo u programu festivala tri predstave i tako ga očuvamo “za neka bolja vremena”. Ono što me je napose dirnulo jest inicijativa nekih naših gledatelja da svojim privatnim donacijama omoguće održavanje ovogodišnjeg festivala. Ta doista sjajna gesta svjedoči o tome da je Festival svjetskog kazališta ostavio trag u našem kulturnom životu te da se oni kojima je on i namijenjen ne mire s tim da ga neće biti.