Eric Clapton u životu je probao sve – preostalo mu je samo da se onako, iz čistog gušta, u poznom dijelu krivudave karijere okuša u najnemogućijim kombinacijama i naoko neobičnim suradnjama. Jedan takav primjer upravo je pred nama. “Slowhand”, čovjek kojega su nekada nazivali gitarističkim bogom, našao se na istoj pozornici s Wyntonom Marsalisom u onome što bi manje oprezan slušatelj unaprijed mogao proglasiti “sudarom svjetova”. No Marsalis – trubački virtuoz, dobitnik Pulitzerove nagrade za glazbu i vlasnik devet Grammyja – odavno je dokazao kako u rušenju žanrovskih barijera uživa baš kao i u samom muziciranju; posao premošćivanja jazza i klasike već je obavio, a na albumu “Wynton Marsalis & Eric Clapton Play the Blues” u društvu slavnog gitarista pročešljao je naslijeđem dixieland jazza, bluesa najstarije škole (adaptacija prašnjavog standarda “Forty-Four”, primjerice) i abecedom gospela (“Just A Closer Walk With Thee”), uz nepotreban dodatak odavno "iscijeđene" Claptonove “Layle”.
Dakle, ovo je sudar svjetova, ali samo na papiru. Dvojica veterana, uz pouzdanu asistenciju članova "Jazz at Lincoln Center Orchestra" i uvijek rado viđenog Taja Mahala kao specijalnog gosta, ovdje nisu dokazali ništa što već nismo znali: da suvereno vladaju svojim glazbalima (Eric nešto manje svojim vokalom) i da posjeduju neizmjernu ljubav prema američkom glazbenom naslijeđu.
No, u konačnici se postavlja samo jedno pitanje: je li to zabava dokonih bogataša ili bar donekle zanimljiva crossover misija? Odgovor ne može biti jednoznačan jer ovaj je album od svega pomalo.