Sudbina cijelog stoljeća u dobroj špijunskoj priči

I dosad je Sibila Petlevski u proznome dijelu svog opusa suvereno povezivala domaće i europske teme, likove i prostore. Po toj su joj odlici bliski Igor Štiks i Rade Jarak, koji podjednako intrigantno umiju uvesti hrvatsku problematiku u svjetski kulturno-politički kontekst. Zato njihove knjige i strani čitatelj može bez zapreka “usvojiti”, jer ne igraju na kartu tajnovite “balkanske egzotičnosti”, nego upravo obrnuto – na kartu bliske “svjetskosti”.

Nije iznimka ni novi roman S. Petlevski “Vrijeme laži” (Fraktura, ur. Seid Serdarević), prvi dio ambiciozno zamišljene trilogije “Tabu”, u kojoj će biti još romani “Bilo nam je tako lijepo!” i “Stanje sumraka”. Premda triptih pomalo uzvišeno-patetičnom rečenicom posvećuje “hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži; ljudima koji se ne boje slobode”, autorica već u prvom svesku troknjižja pokazuje da joj ideja neće pojesti priču. Na romanesknoj su pozornici opet hrvatska problematika, personarij i lokacije u dodiru s onim širim, europskim i svjetskim repertoarom povijesnih, društvenih i kulturnih zbivanja i stvarnih ličnosti.

 Polazište joj je život zaboravljenoga hrvatskog psihoanalitičara, pisca i pravnika Viktora Tauska koji je 1919. počinio samoubojstvo. Tausk je na prijelazu iz 19. u 20. st. aktivno sudjelovao u umjetničkim i znanstvenim događanjima koja su u pokretu moderne, obilježenom najvećim stvaralačkim dosezima, ali i dotad najvećom svjetskom ratnom kataklizmom, znatno odredila sudbinu cijeloga stoljeća, pa i najnovije suvremenosti.

S današnjicom Tauskovu sudbinu domišljato povezuje narativni ključ kojim autorica otvara ulaz u neobičnu biografiju tog intelektualca: Tauskov život istražuje sama književnica/pripovjedačica uz pomoć lika pisca (“kombiniranog” od zatvorskih iskustava Branimira Donata i Vlade Gotovca). Prepun literarnih, umjetničkih, znanstvenih i povijesnih referencija, roman je eruditsko štivo u duhu europske tradicije velikih romana 20. st. S mnogom osobinom mirnog, a dubokog manovskog esejizma i krležijanske vehementne misaonosti, S. Petlevski svoj kultivirani, elegantni rukopis “olakšava” vješto uplećući u priču špijunsku dionicu koja sve aktere povezuje u napetoj fabuli što se skokovito seli iz Beča u Sarajevo, s galicijske fronte u otmjene salone Baden-Badena, iz blaziranoga Berlina na adrese američkih agenata i glumica u New Yorku, iz Latvije s pogromima Židova do Zagreba olovnih 1970-ih, i kojekuda još, uvijek s mudro i fino iscrtanom “geometrijom ljudskih odnosa” što se kreće u koordinatama zla, laži, manipulacije, neslobode, tiranije moćnih, ugroženosti individue...

 S. Petlevski uspjela je zadržati visoku razinu svojih dosadašnjih proza upućenih ekskluzivnom intelektualističkom čitateljskom krugu i dodati joj dozu komunikativosti što će romanu proširiti recepcijsko polje. S nestrpljenjem se očekuju nastavci odlično započete povijesne freske.