Sudbine arapskih žena, od nepismenih do njihovih unuka koje studiraju u Londonu

Baš poput teglice pekmeza od gorke naranče, pekmeza koji je obilježio mnoga ljeta u Dubrovniku, pred očima čitatelja odmata se ova priča, na trenutke gorka poput života samog, na trenutke slatka poput naranče dozrele na mnogo sunca. “Stablo gorke naranče” omanske književnice Jokhe al-Harthi (Hena com, urednica Nermina Husković, prijevod Antonia de Castro Burica, 19,90 eura) najviše je slična snovima, onima u kojima se gube fine granice između stvarnosti i mašte, snovima koje donose suze i kajanje.

U središtu je priče mlada Omanka, tek pristigla na studij u Londonu. Dok se pokušava snaći u posve novom i drukčijem životu, dok pronalazi prve prijatelje, u njenim je mislima baka s kojom zapravo nije bila u krvnom srodstvu, ali je to bila žena koja je najviše obilježila njeno odrastanje, cijeli njen život.

Tako ovaj neveliki (ali obilato nagrađivani) roman književnice koja se može pohvaliti osvojenom prestižnom nagradom Man Booker International (za roman “Nebeska tijela”) prerasta u priču o sudbinama arapskih žena koje su duboko obilježene svojim podrijetlom i za koje se čini da im nesreće dolaze samo zbog toga što su se “usudile” doći na ovaj svijet. Tako je baka glavne junakinje kao dijete nepovratno izgubila vid na jedno oko, koje su seoske iscjeliteljice pokušale liječiti nekim travama, a zatim je izgubila i smisao života kada je njen otac odlučio da je nikada neće udati kako se obitelj njena muža ne bi osvećivala jednookoj mladenki. I tako je ona prisiljena živjeti tuđe živote, njegovati i voljeti tuđu djecu, saditi drveće u vrtovima koji joj ne pripadaju. Njena unuka susrest će se u Londonu sa sličnom sudbinom kada se nesretno i platonski zaljubi u muža svoje bliske prijateljice, muškarca koji će tako i tako netragom nestati iz njihovih života.

Autorica podjednako dobro razumije sve te ženske sudbine, jasno je da su neke dio njene životne priče. Ona razumije kako je biti žena u društvu koje ti je namijenilo samo patnju. I zato je ovo roman koji treba čitati uvijek kada nam je dosta naših finih zapadnjačkih priča u kojima su iste i slične sudbine duboko pokopane pod lažnim slobodama i obiljem.