Već šesto djelo čileanskog pisca Roberta Bolaña prevedeno na hrvatski u posljednjih nekoliko godina, i to u nakladi kuće Vuković&Runjić, dokazuje da je riječ o piscu koji je postao pravi miljenik hrvatske čitateljske publike. “Nacistička književnost u Americi” (prevoditelji Ariana Švigir i Dinko Telećan) neobičan je roman, svojevrsna bolañovski otkačena i maštovita enciklopedija američkih pisaca koji simpatiziraju nacizam i sve njegove političke i umjetničke inačice. U tom amblematskom romanu koji je objavio još za života, 1996. godine, Bolaño se obračunava s ideologijom koja je, pokorna prema klišejima koje je sama stvorila, u stalnoj potrazi za neprijateljima. A neprijatelji su crnci, Židovi, homoseksualci, ljevičari...
Teorije zavjere u ovoj se pitkoj knjizi brutalno ismijavaju, kao što se ismijavaju i predrasude o pjesnicima i piscima. “Nacistička književnost u Americi” puna je izmaštanih likova od kojih su neki sasvim sigurno imali i uzore u stvarnim osobnostima, no Bolaño je ovaj roman-priču ipak izgradio na mašti. No pri tome je, koristeći se enciklopedijskom tehnikom s natuknicama u kojima se ponekad i u par rečenica pokušava osvijetliti složeni život nekog pisca, ironizirao sve te prigodničarske leksikonske i enciklopedijske mehanizme i pobude. Pa je uz nabrajanje objavljenih i neobjavljenih djela izmišljenih pisaca obvezno spominjao i njihove seksualne afere i nezgode te crtice iz privatnog života. Pri tome je uz svako djelo davao i agencijski kratku ocjenu dotične knjige, postupak koji je i u stvarnom literarnom životu zapravo jako nepravedan i krut jer se ocjene daju lakonski, kao na tvorničkoj traci, bez dubljeg promišljanja i bez mogućnosti za objašnjenje ocjene.
U “Nacističkoj književnosti u Americi” Bolaño po tko zna koji put polemizira s izdavačkim i spisateljskim cehom, s udrugama pisaca, literarnim časopisima i njihovim uredništvima, ali i mecenama i donatorima koji ih financiraju ne bez očekivanja protuusluge. Usto, Bolaño se ruga i političkim elitama koje vladaju (ili su vladale) siromašnijim američkim kontinentom na koji se nisu bez vraga otisnuli i brojni europski pobornici nacističke ideologije našavši na tom kontinentu sigurno utočište i brojne poklonike.
Pri tome Bolañovi junaci, u velikom broju neostvareni pisci i intelektualci, lutaju raznim zemljama, od Čilea do Argentine, od Kolumbije do Venezuele. Bolaño se i ovdje bori protiv nametnutih književnih kanona, protiv samoreklamerskih književnih gurua, protiv dominantnih pravaca i grupa pisaca koje su organizirane po uzoru na lukrativnu mafiju.Vrlo se domišljato bavi i nogometom, posebno u poglavljima koja se tiču Argentine i argentinske opsesije nogometom. Ne skriva prezir prema politici i političarima, ali nije ni zaluđen tvrdnjama da je narod uvijek u pravu niti vjeruje u svemoćnu snagu demokratskih sustava. No, Bolaña je krasila iznimna lucidnost, nema on utopističkih iluzija. On naciste nalazi u svakoj zemlji o kojoj piše u ovoj razigranoj knjizi, pa i u SAD-u koji svoju demokraciju tako rado voli izvoziti u nedemokratske zemlje s pomoću oružja. A tek na samom kraju romana, u kojem i on postaje lik koji (doduše pasivno) sudjeluje u ubojstvu političkog neistomišljenika, potvrđuje da ni on nije spreman na bezuvjetnu zaštitu ljudskog života. Pa tako ovaj roman postaje i Bolañovom ispovjedaonicom.