Dovoljno je reći - Ahmed Nurudin, pa da mnogi u taj tren znaju na koga se, na što se misli. I da, Nurudin stiže u Zagreb. Napokon.
Ali bez riječi. Stiže - plešući. Jer, još preklani splitski je HNK, na Splitskom ljetu, premijerno izveo baletno uprizorenje kanonskog književnog djela - “Derviša i smrti” Meše Selimovića, u koreografskom snoviđenju Igora Kirova. Zadivljenost i ganutost onih koji već tada vidješe baletnu izvedbu Nurudinova derviškog života možda najbolje opisuje jedan osvrt sažet u tri riječi - “neodoljiv nebeski ples”.
A sada taj “nebeski ples”, gdje sve nijanse Nurudinova lika na scenu donose jedan plesač i jedna plesačica, dolazi u koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”. Tamo će se u subotu 18. svibnja moći uživati gledajući kako naš nacionalni baletni prvak Tomislav Petranović, za tu ulogu nagrađen i Nagradom hrvatskog glumišta, utjelovljuje Nurudinovu tjelesnost, dok sve dubine i širine Nurudinove duše plesom dočarava Ajla Kadrić.
Već i razgovarajući s njih dvoje tako jasno osjetite svu Kirovljevu tankoćutnost i genijalnost u baš ovakvoj podjeli plesačkih uloga.
Kada ste doznali da se priprema balet po Selimovićevu remek-djelu te ste pozvani da u njemu plesački prispodobite tijelo i dušu glavnog junaka, derviša Ahmeda Nurudina - sjećate li se, što ste pomislili?
TOMISLAV: Hahahaha, prvo što sam pomislio, i odmah rekao Igoru, bilo je: “Hvala na ponudi ali ja sam prestar za ovako veliku premijeru i ulogu”, na što mi je Igor odgovorio da imam točno godina kao i glavni lik u romanu.
AJLA: Kada nam je direktor HNK Split Igor Kirov predočio novu predstavu, balet, na kojoj ćemo raditi svi smo bili jako uzbuđeni i s nestrpljenjem smo čekali početak proba. Nekolicina nas zna o kakvom se djelu radi jer smo ga imali kao lektiru u školama, pa smo samim tim željeli doznati kako će se predstava odvijati. Kirov nije tip koreografa koji sve već unaprijed zna te ima na papiru točan broj kombinacija i ponavljanja, već on radi korak po korak i inspiraciju dobiva od nas, plesača. Zato smo još više bili uzbuđeni jer nismo znali što slijedi i što nas očekuje. Ja na samoj premijeri, na Splitkom ljetu, nisam utjelovljavala dušu Ahmeda Nurudina, već sam plesala grupne sekcije u anasamblu s ostalim dervišima. No, kako se taj balet nastavio izvoditi i u novoj sezoni Kirov mi je dao priliku da po prvi put zaigram solo ulogu, i to baš ulogu Nurudinove duše. I zato sam, uoči početka nove sezone, jedva čekala da počnu probe za “Derviša”, jer jako volim Igorov koreografski stil, a bila mi je i velika želja zaigrati tu ulogu. Čim smo krenuli raditi, odmah sam pomislila da će to biti jako divno putovanje za sve nas, da ćemo uživati radeći na ovom baletu jer je i glazba pisana isključivo za njega, a to je je ipak jedno književno remek-djelo koje će ostati zapamćeno i koje će se prepričavati generacijama.
Tomislave, vi već tijekom proba rekoste da se radi o najzahtjevnijoj ulozi koju ste ikada plesali. Zašto, po čemu je ova uloga tako složena, dramatična, zahtjevna?
TOMISLAV: Osim što sam imao iskreno strahopoštovanje prema tom kultnom djelu kojeg nakon obavezne lektire u osnovnoj školi nisam čitao, osjećao sam određenu nesigurnost, odnosno pomanjkanje samopouzdanja, koje sam uzimao zdravo za gotovo ranije u karijeri. Postojao je također problem i što nisam imao nikakvih prijašnjih referenci jer “Derviš” je koreografiran kao balet samo jednom, puno prije, ali, nažalost, o tome ne postoje video zapisi. A zahtijevnost uloge je bila prvenstveno u tome kako prikazati izuzetno komplicirana emotivna stanja upotrebljavajući samo pokret i mimiku lica.
Tomislave, vi utjelovljujete Ahmedovu vanjsku, tjelesnu stranu, a vi, Ajla, onu duševnu, unutarnju. Koja je čar, dubina, širina, koja je divota u tome da se jedan lik tako raspoluči pa da dvoje plesača od ta dva dijela pred publikom grade jedno biće, makar ono bilo i fiktivno, književno?
AJLA: Uvijek je zanimljivo raditi na karakteru lika jer to predstavu čini potpunom. Svaka osoba ima dvojbe, pitanja, razloge, odgovore i sve ono ostalo što je čini onakvom kakva i jest, bez ikakvih pretvaranja i glume. Vi možete sjediti pored neke osobe koju poznajete 50 godina, i više, a ne možete znati i nikada nećete saznati o čemu ona razmišlja u tom trenutku. Je li tužna, sretna, uzbuđena, boli li je nešto, je li gladna. Nećete znati ni mnoge druge stvari koje vam ona neće reći. Zato je čar ovog baleta što imamo Tomislava, kao glavnog lika, Ahmeda Nurudina, i njegovu sjenu, dušu, koja prati svaki njegov korak i publici pokazuje onaj stvarni Ahmedov svijet. Njegovu bol, patnju, čežnju, tugu, razočaranost svijetom i okolinom, ljudima, najbolji prijateljima. Tomislav i ja u našim duetima nikada nemamo fizički kontakt. I, premda sam ja njegova duša koja ga navodi na sve njegove postupke i razmišljanja, ipak sam tu i da ga zaustavim u nekim njegovim mislima i željama kojima upravlja glava, a srce ipak kaže - ne. Uvijek je izazovno plesati s nekim, a još izazovnije i zanimljivije kada trebate utjeloviti njegovu dušu, njega kakav on zapravo i jest. Posebno kada se radi o jednom vrlo poznatom književnom djelu. Čar i ljepota leže u tome što publici možeš dočarati jednan lik s više karakteristika, a da pritom ne budeš sam.
TOMISLAV: Meni jer taj koncept jako pomogao u kreiranju njegova lika i jedinstven je u mojoj karijeri. Jednostavno je otvorio cijelu paletu mogućnosti i mislim da je to bio genijalan Igorov potez koji je puno pridonio uspjehu ovog baleta dajući mu balans koji je postignut upotrebom ženske energije u priči koja se uglavnom sastoji od muških likova.
Ajla, koliko se vama izazovnom učinila ideja da kao plesačica dočarate tu drugu dimenziju Ahmedova lika, njegovu dušu, njegova unutarnja stanja, razmišljanja, previranja, dvojbe, tuge, tjeskobe, krivnje...?
AJLA: Moram priznati, jako izazovno. Iako Tomislav i ja nemamo fizičkog kontakta u predstavi, jako je teško dočarati unutarnje stanje lika. Mi nismo napravili dramu, već balet i nemam mogućnost pričanja i upravo u tome jest težina i zahtjevnost ove uloge. Dakle, ja publici moram pokretom, gestama lica i odnosom s drugim karakterima u predstavi dočarati sva stanja duše jednog lika koja nisu nimalo laka s obzirom na sva događanja i patnje koje su ga zadesile u njegovu životu.
Svatko tko je pročitao Selimovićev roman ima neke svoje najdraže ili pak najpotresnije dijelove knjige, no što vi koji taj roman “plešete” smatrate i osjećate kao vrhunac, kao onaj najtankoćutniji trenutak predstave, koje su to scene, ili scena, za vas?
AJLA: Za mene su to definitivno dva dijela. Prvi je duet s Tomislavom kada je on u zatvoru. Iako je taj naš zajednički dio jako kratak, za mene pokazuje najteže moguće stanje čovjeka koji je ostavljen u četiri zida sam sa sobom i koji u tom trenutku ne vidi niti jednu trunku spasa ili pruženu ruku koja bi mu pomogla da se izbavi iz te nedaće koja ga je zadesila, već je podređen sam sebi i ostavljen bez igdje ikoga. Ne samo taj duet, već i cijeli dio kada on pleše sam u zatvoru, meni je jako dirljiv trenutak predstave. Jer, puno puta u životu ljudi su ostavljeni, odbačeni, tužni, sjetni, muče ih mnoga životna pitanja koja nemaju s kim podijeliti. Drugi dio je sam kraj predstave kada Ahmeda napušta njegova duša, kada se ona bori sama sa sobom i s drugim karakterima, mišljenjima ljudi iz njegovog života i okoline, ali na kraju više nema snage boriti se s ovosvjetnim silama pa sama izdahne od boli, tuge i patnje.
TOMISLAV: Za mene su dva krucijalna emotivna trenutka u cijelom baletu. Onaj kada saznam da mi je brat ubijen i onaj u kojem se moje tjelesno ja “odvoji” od svoje duše.
Pripremajući se za ovaj balet koreograf Igor Kirov reče: “Svojom koreografijom pokušavam zaroniti u podsvjesno, u potragu za ljudskom biti. Moj je zadatak prikazati suočenje s vlastitom dušom i pokušaj oslobođenja duše, što bi u konačnici, kad svi zastanemo i udahnemo, svakome trebalo biti cilj.“ Je li rad na ovom baletu i “ulaženje” u Nurudinov lik i vas navelo da možda zastanete, udahnete i suočite se s vlastitom dušom?
AJLA: Apsolutno - jest. Svaki čovjek ima krize u kojima mora zastati, udahnuti, preispitat se zašto sve to što radi zapravo radi i krenuti ispočetka. Naš životni put je pun uspona i padova, i nekad ćemo lako dolaziti do cilja, a nekad će nam taj put biti posut trnjem i ništa nam neće ići onako kako smo zamislili. Kako bi mi u Bosni rekli: “Novi dan, nova nafaka.”
TOMISLAV: Cijeli proces oko ove predstave imao je jako veliki utjecaj na moj kreativni i emocionalni razvoj. Bilo je to jedno vrlo intenzivno, produktivno, i na kraju vrlo pozitivno iskustvo koje me uvelike obilježilo kao osobu i umjetnika.
Kirov također u jednoj prilici reče da je želio pronaći novog derviša, koji živi danas, a zapravo dolazi iz prošlosti i živjet će u budućnosti, te da je sa svojim timom razmišljao o tome, pa ste se svi okupili kako biste pronašli novog derviša, da bi na kraju bio uvjeren da ste u tome uspjeli. Pa, kakvog nam onda vi to “novog derviša” donosite na scenu, u Lisinski?
TOMISLAV: Kao prvo, to je prvi put da ćete vidjeti “Derviša” ispričanog jezikom pokreta, a to kakav on jest morati ćete zaključiti sami, te doći pogledati predstavu.
AJLA: Svaki je čovjek makar jednom u životu “derviš” i svatko se makar u nečemu može poistovjetiti s Ahmedom Nurudinom. Svi se rodimo isti i dolazimo na ovaj svijet bez ičega, ali isto tako i napuštamo ovaj svijet bez ičega. Sve ono što smo stekli u životu i što smo imali ili nemali nećemo moći ponijeti sa sobom na “onaj svijet”, i svi ćemo uvijek biti isti ma šta god drugi mislili. I opravo je to taj naš “novi”, stari derviš.
Pišući o ovom baletu kritičari su bili obilati u pohvalama, štoviše panegiricima. Tako se moglo čitati da je taj balet “svijet emocija izrađen plesom”, “neodoljiv nebeski ples”, “Derviš i smrt za povijest!”... No, kako biste ga opisali vi koji ste ga stvarali, koji ga u svakoj izvedbi “živite”? Što je tih dva sata plesa - za vas?
TOMISLAV: Za mene je to jedno vrlo intimno iskustvo koje imam čast podijeliti sa svojom publikom. Kreirali smo jednu vrlo posebnu predstavu, iskustvo, i izrazito smo sretni što je dobro prihvaćena i što je konačno imamo priliku podijeliti i s mojom zagrebačkom publikom.
AJLA: Ima jedan divan kratki citat iz ovog romana koji glasi: “Idi naprijed, poslije umri.” Upravo to je sva čar ovog posla i ove predstave. Čovjek treba živjeti punim plućima i živjeti život do kraja, jer kasnije više neće biti vremena za sve ono što smo htjeli, a nismo učinili, jer smo se bojali. Bojali smo se sebe, bojali smo se reakcija drugih ljudi, a trebali smo samo živjeti život.