Svatko može ispasti glup i infantilan, ali svatko ne bi smio biti predsjednik ili premijer

Lako je Balaševiću. Kad mu dojadi ovaj svijet, on sjedne i osmisli neki bolji, sretniji, u stihu ili knjizi. I tako godinama iz tog paralelnog svemira dolaze nove radosti za njegove poklonike, a ove je godine to nešto potpuno drukčije, svijet koji nam se otkriva u potrazi za “Knjigom koje nema”. O novoj knjizi i novom prosinačkom koncertu u Zagrebu razgovarali smo sa slavnim novosadskim umjetnikom.

Kako je bilo pisati “Knjigu koje nema” i kako je nastajao jedan potpuno novi svijet koji će za mnoge biti iznenađenje? Je li iznenadio i vas?

Malo što je bilo tako lako kao napisati ovu knjigu. Ništa nije trebalo izmišljati, svega toga trebalo se jednostavno sjetiti. Već dugo čini mi se da mi Netko došaptava stihove koji usfale, ali bez brige, tu tajnu ne bih mogao odati sve i da hoću, jer ona definitivno nije u meni, nego u tom Šaptaču. Odavno sam raščistio s tim da je moja mala misija jedino u tome da osluškujem šapat s nebesa, oni s manje mašte to bi vjerojatno nazvali intuicijom, no, kako god da ga nazovemo, taj je osjećaj već dugo moja jedina strategija. Možda me je prije 40-ak godina onaj prvi ringišpil popularnosti malo i ošamutio, ali čim sam donekle ukrotio svog drvenog konjića, shvatio sam da se svijet ne vrti oko mene, nego se ja vrtim unutar tog svijeta, i počeo sam uočavati i razaznavati lica u šarenoj gomili. Od one večeri kad sam prvi put otpjevao “Protinu kćer” u Kutiji šibica, sve moje pjesme imaju adresu, a tako je i s ovom knjigom. Strpljivo je čekala svoj red. Ako sam ikog od onih koji me znaju uspio iznenaditi nakon svih ovih godina, smatram to velikim komplimentom. Mislim da bi ih prije iznenadilo da konačno nisam zapisao ovu priču. Ostaje mi samo da se nadam da im je bila potrebna kao što je bila potrebna meni, a iznenađenja su, uostalom, pomalo precijenjena. Svaka šuša te može iznenaditi, ali samo te naročite šuše mogu iznenaditi ugodno...

“Kalendar mog detinjstva” shvaćen je kao vaša autobiografija, što nije baš posve točno, ali ni sasvim netočno, pa je li onda nova knjiga potpuna  bajka ili... Je li to knjiga za djecu ili za odraslu djecu?

Kako ono piše na početku nekih filmova? “Temeljeno na istinitom događaju”? Na početku “Kalendara mog detinjstva” moglo bi pisati “Temeljeno na događaju suviše lijepom da bi bio istinit”. Pokušao sam izbjeći sve vulgarnosti i grubosti, sve intrige, svađe i razočaranja, tako da je to i “Kalendar” dovelo na sam rub bajke. Nije to, dakako, moja doslovna autobiografija, premda bi uz nekoliko “štrikliranja” to vrlo lako mogla postati, a oba su romana daleko od moje prave biografije, no i dalje me uporno pitaju na kojoj sam to točno benzinskoj pumpi radio i slično. I tu uvjerljivost smatram svojevrsnim priznanjem, javilo mi se do sada već puno navodnih junaka mojih pjesama, Boža Pub najzastupljeniji je među njima, a kad mi poneki Vasa Ladački u pola noći zakuca na prozor, obično mu nemam srca reći da sam ga izmislio. U “Knjizi koje nema” ima više fantazije nego u svemu što sam do sada pisao, ali nisam siguran da bih je nazvao bajkom. Najlakše bih je objasnio ako spomenem nekoliko knjiga na koje bih volio da sliči, ali ispalo bi da se pokušavam usporediti s nekim velikim piscima, a toliko nadobudan ipak nisam. U svakom slučaju, jedva čekam da je i netko stručan pročita pa da mi konačno otkrije o kojem je žanru riječ. Najpoštenije je reći da nije ni za djecu ni za odrasle, nego prije za “djecu prerušenu u odrasle”. Za razliku od onih ostalih, onih nemaštovitih “pravih odraslih”, koji i nisu ništa drugo nego djeca koja nisu uspjela u životu...

Ima li reakcija na “Knjigu koje nema”? Što kaže publika, što kritika?

Na sajmu taštine, gdje svoje male šatore imamo svi mi koji nešto piskaramo ili otpjevušimo u mikrofon, očekuje se da će promet stati čim nešto novo iznesemo na tezgu, ali ne ide to baš tako. Profesor Bumbareti (iz knjige o kojoj govorimo) odmah bi izmislio staru izreku na tu temu, nešto u stilu da ti priznanja stižu na leđima kornjače, a kritike dolaze na krilima lastavice, ali, da kucnem u drvo, mene kritičari godinama ignoriraju i daj bože samo da ostane tako. Uzgred, kritičar je po meni jedna od najsramnijih profesija, lijepo je imati svoje mišljenje o nečemu, ali krajnje je bahato smatrati da je to mišljenje mjera svega, pogotovo što postoji uvriježeno pravilo da to mišljenje uvijek mora biti negativno. Imao sam sreću da mi i pohvale i primjedbe od početka dolaze od istih ljudi, i priznajem da bih sad već volio čuti poneku riječ i od nekog tko će tu knjigu pročitati ne tražeći joj mane, ali naučen sam strpljenju u tome. Godine uvijek donesu pravi sud; kad sam napisao “Slovensku”, na primjer, nisu istog dana bjesomučno zvonili telefoni niti mi je itko slao telegrame s oduševljenim porukama, nego je nakon nekoliko desetljeća netko na Novom Zelandu, uvelike mlađi od te pjesme, znao svaku njezinu božju riječ, a netko drugi na sasvim drugom kraju svijeta tetovirao je “Zbog ravnoteže među zvezdama...” na svojim grudima. Najveće nagrade koje sam stekao u životu uglavnom se ne mogu uramiti. Navikao sam se da čekam kornjače...

Lani, nekako u ovo vrijeme, objavili ste pjesmu “Dno dna” koja je u vašoj domovini ignorirana. Godinu dana nakon toga izlazi vam nova knjiga koja i vizualno i sadržajno odudara od stvarnosti koja se događa na “Dnu dna” pa me zanima je li i knjiga vaša reakcija na stvarnost?

Spominjali smo intuiciju maloprije. Nisam sve to učinio namjerno, ali već u “Kalendaru u živo” objašnjavao sam publici tu i tamo da su te večeri u “Sigurnoj kući”, što se tiče politike i aktualnosti. Tako je i ova “bajka” definitivno “Sigurna knjiga” za sve žrtve medijskog nasilja i terora. Već je i ono spuštanje na dno dna bilo na rubu dobrog ukusa. Više me zabrinulo što su se mnogi stihovi iz te pjesme mogli primijeniti na mnogo širi prostor od onog kojem je namijenjeno. To je kao kad se neki model automobila pravi s neznatnim izmjenama za drugo tržište. Verzija tajkuna za hrvatsko tržište, s neznatnim izmjenama u odnosu na srpsku izvedbu, ili nesposobni ministar za bosansko tržište, koji se od istog modela iz okolnih zemalja razlikuje jedino po dodatnoj opremi...

Kako tumačiti to da se sve što se ne sviđa okolini, pogotovo onoj oficijelnoj, danas jednostavno prešuti? Je li to što se prave da nešto ne postoji manifestacija njihove moći ili inferiornosti?

Imao sam drugara iz gimnazije kojeg je na našem davnom putovanju na more crvena lampica koja se palila na fići užasno nervirala pa ju je na benzinskoj pumpi “Marsonija” jednostavno odvrnuo, i gotovo. Naravno, ta je lampica signalizirala da se akumulator ne puni i auto je za nekoliko sati stao usred mračne Bosne, ali sve se to srećom dogodilo u vrijeme kad je u Bosni bilo mračno jedino kad Mjesec zađe za oblake. O. K., svakom se može dogoditi da bude infantilan, ishitren i priglup, ali ne može se svakom dogoditi da bude predsjednik države ili premijer, u tom slučaju žaruljice se ipak moraju malo promišljenije odvrtati. Uoči prethodnog koncerta u beogradskoj areni pojavilo se u eteru “Dno dna” i zbog toga se nitko iz medija nije usudio tražiti akreditaciju. Pazi: nitko. Nijedna jedina akreditacija za prepunu i za dan rasprodanu dvoranu. Ali, ne želim time sebe predstavljati kao žrtvu. Taj sam put izabrao sam i događalo mi se i u vrijeme Miloševića da održim 14 koncerata zaredom u Sava centru, a da u medijima o tome ne bude ni riječi, pa me to nije ugasilo ni u Splitu, ni u Tuzli, ni u Ljubljani, a ni u Beogradu, eto. Na dan kad o ovome razgovaramo internet je prepun fotografija Bistrookih koji su se okupili u redu za prosinačke “Kalendare”. Pošto je u tijeku vječita rasprava oko svečane novogodišnje rasvjete, na društvenim mrežama u povodu tih slika pojavio je komentar da je Beograd konačno ponovno okićen na pravi način. Ako prešutiš da je neki bezvezni kantautor imao koncert, možeš ga jedino malo pecnuti, ali ako prešutiš da je 17 tisuća tvojih sugrađana te večeri bilo okupljeno negdje, onda s tobom nešto nije u redu. I onda će se sav tvoj život svesti samo na odvrtanje žaruljica.

Kakav je u takvom svijetu uopće utjecaj knjige, pisane riječi, pjesme? Kakva su vaša iskustva s različitim umjetničkim formama i koje od njih dobacuju najdalje?

“Svet ne možeš pesmom spasti.” Kraj citata. I top najmanjeg mogućeg kalibra zagluši najglasnije izgovoren stih. No, kao i pjesme, i knjige su oružje s odgođenim djelovanjem. Nisu ih slučajno spaljivali na lomačama, kao vještice. Neke izgovorene i zapisane riječi ponekad se pokažu kao jedini naš alibi, internet i društvene mreže čine ih ubojitijim nego ikada, i sve bi bilo malo drukčije da smo ih u onim najgorim godinama mogli razmjenjivati današnjom brzinom. Na žalost, glavni problem kod knjiga je što se čitaju u tišini, u svakoj poštenoj biblioteci okačeno je ono “Psssst!” pa, kad krenu huškanje, larma, pucnji i granate, kad pomrači, knjige se same sklope, kao tulipani u smiraj dana. Otvore se tek kad sve prođe, ili prije nego što sve počne, a za utjehu smo sad na nekim praznicima između dva ludila, i možemo malo nadoknaditi propuštenu lektiru...

“Svaka čast divljim hordama sa istoka i varvarima pred kapijama civilizacije, ali ljudi su za najveću opasnost ipak oduvek smatrali one pametnije od sebe”, rečenica je iz knjige kojom u korelaciju stavljate narodnu mudrost i osobnu genijalnost. Kako ovo drugo postaje ono prvo?

Da, postoji pasus u knjizi koji se bavi time i suviše poštujem autora da bih i pomislio da to mogu objasniti bolje od njega. Ukratko, spomenuti prof. Bumbareti ima svoj “atelje za prepravljanje bajki i izmišljanje legendi”, ali vrlo uspješno bavi se i smišljanjem novih “starih izreka i poslovica”. Pod njegovim sam utjecajem i osobno počeo sumnjati u “narodnu mudrost”, a usput sam se uvjerio da narod čiji sam suvremenik nije uspio smisliti ni neka sasvim jednostavna rješenja pa mogu samo misliti što je sve brljao po prošlosti. Narodne revolucije, narodni ustanci, preporodi, “novokomponovana” narodna muzika? Što ćeš više. Koja crna “starogrčka narodna poslovica”? Kao, svi Stari Grci baš su se tog popodneva našli pod maslinom da je smisle. A zapravo je to sebi u bradu promrmljao neki pripiti učitelj Sotiros zagledan u Sunce kroz mastiku u musavoj boci. Genijalci su oduvijek bili tu da smišljaju, a narod je oduvijek bio tu da prisvaja. Ili je “narod” bio samo smišljeni pseudonim nekog s imenom i prezimenom koji je želio izbjeći neke tadašnje “autorske agencije” koje ti skidaju kožu s leđa pod izgovorom da te štite od samog sebe.

U knjizi, uz tekst koji jednostavno vrvi detaljima, opisima, mirisima, zvukovima koji čitatelja toplinom neminovno uvuku duboko u radnju, punu ste pažnju posvetili ilustracijama koje su djelo dodatno učinile nevjerojatno vizualno jakim i toplim. Napravili ste i geografsku mapu pa gdje mi čitatelji možemo potražiti Sanpadeo, Nagnutu Visoravan, Otok Smokvi, Ulicu sidra mu drvenog...

Priznajem da sam bio vjernik “Gospodara prstenova” i da sam strašno dobio na cijeni u trenutku kad se “Hobit” kao igra pojavio na “ZX Spectrumu”, jer dotle ih je malo uopće čulo za tu knjigu, pa su me svi pitali za daljnje instrukcije u igri, znajući da sam je vječito listao pod klupom. Pod tim dojmovima prilično sam primitivno nacrtao verziju mape kojom sam pokušao objasniti ilustratoru knjige geografiju predjela oko (izmišljenog) Sanpadea, a on je to doradio tako dobro da nisam odolio da mapu stavim na unutrašnje korice. No, ako bez te mape čitatelji ne bi uspjeli zamisliti Panšminjon, Zuin Most ili Ulicu Mačka Koji Govori Ali Neće, onda nisam napravio ništa. Slušajući u studiju tek snimljenu “Noć kad je Tisa nadošla”, moj prijatelj Zoki Marić sklopljenih je očiju prošaptao: “Kakve slike, čovječe” i stid me je da do tada nisam shvatio da svaka pjesma, ili svaka knjiga koja se čita, vrijedi onoliko koliko slika proizvede u glavi onoga tko je sluša ili čita...

Kome je iz ovog svijeta dozvoljen ulaz u Sanpadeo? Treba li viza i putovnica ili ćemo se identificirati drukčije?

Postoje stvari po kojima se prepoznajemo, nekom spomeneš “Malog princa”, “Galeba J. Livingstona”, “Vjetar u vrbama”, “Amarcord”, “Alana Forda”, ili još ponešto što nas odaje... mi smo ljudima koji nemaju iste te repere vjerojatno smiješni kao što su i oni smiješni nama, i takvi neće odustati poslije prvih nekoliko stranica ove knjige jer je nikad neće ni uzeti u ruke. Deda-Lazar, jedna od zvijezda “Kalendara”, dovodio je svog unuka do očaja reagirajući na svaki nagovještaj mašte već proslavljenom rečenicom “To ne može!”. Miš drži vilicu u crtanom filmu? To ne može. Sinbad moreplovac mačuje se protiv skeleta? To ne može. Ova knjiga namijenjena je za one koji znaju da “to može”. Prepoznajemo se na prvi pogled, bez brige. Pogled je naša lozinka...

Kako ste se osjećali dok ste pisali ovu knjigu? Jeste li ponovno otkrivali i već možda zaboravljene detalje djetinjstva?

Sve vrijeme osjećao sam se kao da mi netko diktira. Dugo sam tu ideju nosio u sebi i osjetio sam strašno olakšanje što ću je uspjeti dovršiti prije nego što eventualno odrastem, mada su šanse za tako nešto sad već samo teoretske. Koliko god da je priča potpuno moja, nema me nigdje u njoj. Još u prvom vašem pitanju pojavilo se ono “jesam li i sam iznenađen”? Pa, bio sam tijekom pisanja, i to često. Kao da sam je čitao pišući je. Čak sam i njezinim krajem bio potpuno zatečen, još ću postati i svoj najveći fan, kako je krenulo.

Hoće li knjiga dobiti i svoju vlastitu glazbu, kao što su je dobivale neke vaše ranije knjige?

“Provalili” ste me, razmišljao sam o tome, jedan od junaka je glazbenik, spominje se vrijeme prvih gramofona, a to vrijeme šlagera gotovo je neodoljivo. Žurio sam se da je završim dok me ne odvede predaleko, ali sasvim je moguće da se i muzika iz te knjige pojavi, ako me pirati pritisnu. Nevjerojatni su. Ali, ako donekle i razumijem one koji štancaju MP3 muziku, pa čak i barabe koji beskrupulozno štampaju “Dodir svile”, koji kao legalno izdanje uopće ne postoji, ne mogu dijagnosticirati genijalce koji bez ikakva materijalnog interesa skeniraju čitavu knjigu i u PDF-u je objavljuju na internetu. Nema veze što smo mi birali papir, jurili ilustracije, pravili prijelom, da bi to izgledalo kao što izgleda. Objašnjavaju mi da to radi netko tko me jako voli. Ne smijem ni pomisliti što mi onda rade oni koji me ne vole...

No kad smo već i kod glazbe i kod knjiga, lani ste zadnjeg dana Interlibera izazvali pomutnju i produljili trajanje cijele manifestacije. Stižete li i ove godine s novom knjigom i ako da, kada?

Sigurno će Balbelo kao izdavački kućerak biti na Interliberu, ali priznajem da je meni malo neugodno uzrokovati “estradne” gužve na sajmovima knjiga. Istina, i u Beogradu smo priredili potpisivanje “Knjige koje nema” prije nekoliko dana, ali poslije toga još mi je jasnije da je samo pitanje dana kad će me “pravi pisci”, koji su se većinom potpisali jedino kad su preuzimali akreditacije, pričekati s bejzbol-palicama u nekoj uličici. A opet, u takvim prilikama javlja se ona dobra energija koja nas potpuno resetira od pritisaka svakodnevice i hrabri nas da održimo svoje plamičke. Ne znam, zaista, javit ću vam...

A naravno, hoće li Zagreb i ovu godinu ispratiti vašim koncertom kako je to činio nekoliko prethodnih godina?

Prošlogodišnji zagrebački koncert bio je leteća tvrđava. Nadao sam se da ću snimiti neke nove pjesme i doći s nekom novom pričom, ali malo sam se zadržao radeći na knjizi i sve to mi ostaje za sljedeće ljeto, no dat će Bog, ne bih se kockao s tim da narušim prelijepe uspomene na prethodno Štefanje. Dobio sam poziv od prijatelja iz Lisinskog da prof. Dujin i ja sami nastupimo u toj dvorani, istina je da sam ja prije svega ubogi šansonijer, ali to je ideja prema kojoj moraš imati respekta ako si iole normalan. No, i to će biti jasno za koji dan, Lisinski ove godine ima jubilej, 45 godina, prošle godine ja sam slavio 40, bojim se da će nas se Zagreb teško otarasiti. Mislim da je 11. prosinca taj datum, i to ću vam istog trenutka javiti...

Pod dojmom vaše knjige, a da je ne kvarimo čitateljima, može li i naša stvarnost imati kraj koji će završiti gromoglasnim smijehom?

Hm? U ovom trenutku potpisao bih da pristajem i na skromni smiješak...