Posljednjih godina, otkako su mobiteli preuzeli usmenu komunikaciju na daljinu, samo sam se iz jednog razloga javljao na fiksni kućni telefon. Taj razlog bio je Arsen Dedić. Samo je on, valjda kao staromodni tip kada su hladni tehnički noviteti u pitanju, znao okrenuti moj fiksni broj.
On i, naravno, oni dosadni prodavači koječega koji vam žele utrpati nešto ili vas izvijestiti da ste dobitnik besplatne večere ili putovanja.
Neću pretjerivati s našom bliskošću i reći da su ti pozivi bili česti; zvao je nekoliko puta na godinu, ponekad kada bi ga zanimalo nešto o nekom filmu i redovno kada bih objavio nešto o njemu. Koliko god velik bio, nikada nije pohvale primao zdravo za gotovo, kao neki koji mu nisu do koljena.
Sad hajde kući
Naše poznanstvo, odnosno Arsenovo prihvaćanje mojeg lika smatrao sam najvećom mogućom čašću. On je ovakvih kakav sam ja imao, vjerojatno, na desetke. Ja sam nekoga poput njega – uz dužnu čast prema svim meni bliskim umjetnicima i kulturnjacima – imao samo jednog. Jer drugih takvih odavno više nema.
Naša druženja počela su jednim uobičajenim novinarskim zadatkom u njegovu domu u Haulikovoj, nekoliko godina prije nego što je išao na transplantaciju jetre. U to je vrijeme bio otvoren za to da u svoj svijet propusti nove ljude, iako nikada, pa ni tada, nije bio baš najstrpljiviji i najotvoreniji čovjek na svijetu. Koliko je puta znao naglo prekinuti naše seanse: "Dobro, a sad ajde kući..." Ali to nikada nije zazvučalo ni najmanje neugodno. To je bio dio njegova šarma i izravnosti.
Arsena i mene spojila je ljubav prema glazbi, ali možda još više prema filmovima. Zapravo, o glazbi smo rijetko razgovarali, tu kao da nije (barem u mom slučaju) tražio sugovornika s kojim će brusiti svoje stavove, ali za filmske teme bio je vrlo otvoren: od domaćih do stranih. Bio je izuzetno upućen, nagledan i otvoren / zainteresiran da ga kao autora i intelektualca u jednakoj mjeri nadahnjuju Fellini ili francuski novovalovci koliko Jacques Brel i Cohen.
I on je jednako umješno znao vraćati "dugove" svojim filmskim utjecajima koliko i glazbenim; ne samo po tome što je napisao najbolju filmsku temu ("Glembajevi") i filmski song ("Takvim sjajem može sjati"), ili po tome što je u naslovima albuma i pjesama stavljao filmske motive, nego i po tome što je svojim pjesmama znao transponirati duh filmaša više od njih samih. Napisao sam u povodu njegove smrti, sada ponavljam: nikada se nijedan filmaš ili umjetnik nije toliko približio Felliniju (koliko god se Zafranović upinjao) kao Arsen. Ako pjesma "Posljednji tango u Đevrskama" nije fellinijevski, a opet tako karakterističan Arsenov "film", ne znam što jest?!
Ni svetac ni monah
Ono sve što znamo o Arsenu ne bi samo u dvije-tri riječi stalo, ali meni je možda – u toj početnoj fazi upoznavanja – najviše rekao jedan događaj. Razgovarali smo jednom zgodom o francuskim filmovima, filmskoj glazbi kod nas i u svijetu – rekao bi Johnny Štulić, kužili smo svijet – kada se u nekom trećerazrednom filmu na ekranu njegova televizora pojavio kadar zgodne cure za kockarskim stolom u Monaku. Na to je Arsen skočio:
– Znaš što, Arsene?
– Što, Arsene?
– Vidiš, Arsene, mi tu nešto filozofiramo, a svijet se zajebava... Što ti treba više od ovoga? – reče i pokaže na opisani prizor:
– To ti je sva životna filozofija! Takva poniranja s poetskih visina u svakodnevnu jednostavnost ili geg, s Godarda na dobru žensku, osjećamo u njegovim stihovima kao što su: „Završit ću i ja kao Howard Hughes, mrak četrdesetih, na radiju blues, završit u točno kao Howard Hughes, ili po domaću kao – Franjo Kluz", „Ja ne mogu biti ni svetac ni monah, meni su najbolje – koje daju odmah".
Kad ga već uspoređujem s filmašima, nitko se kod nas nije približio duhu Woodyja Allena kao Arsen svojim britkim, deziluzioniranim, a opet često humornim i šarmantnim stavovima o životu. Šalio se – nikada bez osnova – na tuđe račune, ali posebno je bio neumoljiv prema sebi. Nakon što je presadio jetru u Padovi, napisao je aforistične stihove: "Ja sam živ dokaz da i poslije smrti – ima smrti".
Uvijek britak, duhovit i ciničan, ali nikada jedan od onih napornih vicmahera koji gnjave sve oko sebe upiranjem da neprestano budu duhoviti i smiješni. I samo kao takav mogao je postati opservator, i poetski tumač, onih teško objašnjivih međuprostora od kojih su primarno satkani naši životi. Sve što se moglo reći o životu, ljubavi i ljubavnim mukama on je rekao; negdje je dao odgovore, negdje je mudro poantirao da odgovora nema, da je poanta biti u "mlinu što melje" i "da vrtjet će se zemlja kao prije". Naravno da za razumjeti zakučastost jedne "Stare pjesme" ili fatalizma "Ni ti, ni ja" treba imati određenu podlogu: estetsku, ali i emocionalnu – životnu.
Davno je još Veselko Tenžera zapisao da je pojavom Arsena ova sredina bila dobila pregovarača između Poezije i Masa. U međuvremenu, Arsen je ostao isti, ali nam je Masa sve šepavija. Hvala ti, dragi Arsene: na imenu (zbog njega nikada nisam morao imati nadimak), na tome što si me volio i na svemu što si nam dao.
Znam zašto me nakon ovog teksta ne zoveš.
>>Otišao je umjetnik usađen u sve pore života kakvog nismo imali od Krleže i Marinkovića
Teško je zamisliti gluplji naslov!